Mi kao socijalna bića trebamo druge ljude i oni trebaju nas. Načini kako ćemo se povezivati da bismo pripadali ovise o našim (rano)životnim iskustvima povezivanja. Poriv u nama da uspostavljamo i održavamo odnose te da budemo dio nama važnih grupa vrlo je jak.

Zabrinutost, odnosno anksioznost, naravno, nije baš ugodna. Zapravo, poprilično je naporna, ljepljiva, ponekad duboko hladna, često bolno vruća i jezovita. Upravo je zato, kada ju primijetimo, naš prirodan poriv bezglavo, sa svom silinom u nogama, pojuriti u suprotnom pravcu i nadati se da nas nikada neće sustići.

To neću zdrav je dio nas koji štiti ostatke našega integriteta. Bitno je u toj fazi otkrivati što hoćemo i ne zapeti u neću osjećaju. Obično se cijeli opisani proces odvija u neko adolescentno doba kada smo već dovoljno odrasli da možemo jasnije vidjeti što se to nudi u svijetu.