Mi kao socijalna bića trebamo druge ljude i oni trebaju nas. Načini kako ćemo se povezivati da bismo pripadali ovise o našim (rano)životnim iskustvima povezivanja. Poriv u nama da uspostavljamo i održavamo odnose te da budemo dio nama važnih grupa vrlo je jak.
Kada pitamo ljude što im je uistinu važno, većina će reći da su to drugi ljudi u njihovim životima - njihova uža i šira obitelj i drugi važni ljudi koje su upoznali i upoznaju kroz svoj život. Ono što je sigurno u našim životima jest da ćemo se zbog naše socijalne prirode sretati, upoznavati i povezivati s mnogima, a s nekima ćemo se i rastajati. Mi kao socijalna bića trebamo druge ljude i oni trebaju nas.
Iz te potrebe i u dubokoj želji da se osjećamo povezani i bliski često nismo niti svjesni što sve radimo da bismo ostvarili kontakt s drugima – čak se i ponašamo glupo i osramotimo se, a nekad riskiramo u ponašanju i ispadne sve dobro. Nekad nepromišljeno idemo preko svih svojih granica i izdajemo sebe da bismo bili dio nekog društva. Dogodi se i da su sukobi i svađe za neke ljude glavni načini kako uspijevaju ostvarivati kontakt s drugima. Ponekad jednostavno ne znamo bolje od toga.
Ispod mnogih destruktivnih ponašanja ljudi nalazi se duboka potreba da se osjećamo povezani s drugima i da pripadamo.
Takva ponašanja lako možemo prepoznati u svom životu ili svojoj okolini. Na primjer, kada smo duži period jako napeti i uznemireni, a ne uspijevamo ostvariti dobar kontakt s roditeljima (oni su možda zabrinuti i inzistiraju na školi i svaki pokušaj razgovora vrti se samo oko učenja), tada osjećamo da obitelj nije mjesto gdje možemo izaći na kraj sa svojom napetosti, gdje možemo pokazati kako nam je. U razgovorima osjećamo da nismo shvaćeni ozbiljno i da svoje emocionalno stanje nećemo moći razriješiti s njima.
No, napetost je i dalje tu, u nama, i ako ne možemo kroz odnos s najbližima, tada pokušavamo na različite druge načine izaći s njom na kraj – posežemo za hranom, pretjerano vježbamo ili se na druge načine usmjeravamo na tijelo (pretjerano čistimo lice, čupamo obrve), konzumiramo alkohol ili marihuanu.
Pretjerujemo i s online životom - gledanje YouTubea satima ili skrolanje ponekad nam pomaže da preusmjerimo svoju pažnju na nešto drugo, odnosno odvojimo se od osjećanja i barem neko vrijeme ugasimo i otupimo tu napetost. Često i sami znamo da smo previše pred ekranom, i sami znamo da bismo trebali učiti, no povratak u nelagodu je težak (to je onaj osjećaj kao da si ne možemo pomoći) i pod nakupljenim pritiskom nastavljamo raditi stvari koje nisu nužno dobre za nas – još više smo online, jedemo i kad nismo gladni, pušači žude za još jednom cigaretom... Ovo je tek jedan mali primjer kako održavamo stanje u obitelji kakvo je - ako smo dobili dojam da nema mjesta za naše emocije i da su jedini mogući razgovori oni koji se tiču škole, tada ćemo surađivati s roditeljima i nećemo ih opterećivati time kako je nama. No štetit ćemo sebi.
To je i jedan od načina kako čuvamo odnose u obitelji, da bismo joj pripadali. On je destruktivan i ovakvo stanje ne treba održavati – potrebno je govoriti o tome kako smo i tražiti podršku - ako ne u obitelji, onda izvan nje, kako bismo razriješili situaciju, a, između ostalog, i prepoznali uzrok svoje napetosti. Dijeljenje onoga što nam je teško i aktivno traženje podrške važan je način kako učimo biti odgovorni prema sebi. Očito je da autodestruktivna ponašanja nisu dobra za nas, no mi ljudi toliko težimo tome da pripadamo – pa ćemo igrati i protiv sebe, često na štetu vlastitog integriteta.
Načini kako ćemo se povezivati da bismo pripadali ovise o našim (rano)životnim iskustvima u tome kako smo se naučili povezivati.
Ako se u našoj obitelji ne pokazuju emocije, a odnosi su se gradili kroz kritiziranje i prigovaranje, postoji značajna šansa da ćemo ponavljati slične obrasce u ostvarivanju svojih kontakta i odnosa, mada ti obrasci nisu dobri za nas i ne vode nas u zadovoljavajuće odnose. Ili ćemo eksperimentirati s novim načinima u želji da ostvarimo ispunjenije odnose. U tom smislu eksperiment je niz naših pokušaja i pogrešaka u odnosima kojima testiramo sebe u vanjskom svijetu i koji nas vode do vlastitih iskustava i zaključaka. Na taj način intenzivno učimo o komunikaciji i odnosima s vršnjacima, ali i svijetu izvan obitelji.
Poriv da uspostavljamo i održavamo odnose te da budemo dio nama važnih grupa u nama je vrlo jak. Mi smo, u osnovi više socijalni nego individualni (što je prilično suprotno narcističkoj kulturi koja se oblikuje savršeno uređenim nerealnim fotografijama i pričama na društvenim mrežama).
Stvoreni smo da se povezujemo - određeni dijelovi našeg mozga zaduženi su za stvaranje veza s drugim ljudima; možemo reći i s drugim živim bićima jer se povezujemo i sa životinjama, a to znaju svi oni koji imaju i vole svoje kućne ljubimce ili životinje o kojima brinu. Koliko nam je to suštinski važno osjećamo onda kada ne pripadamo - jedno od najbolnijih ljudskih iskustava je psihičko ili fizičko isključivanje osobe iz grupe i osjećaj nepripadanja. Nažalost, mnogi su tijekom djetinjstva i adolescencije to doživjeli, no mnogi to i sami rade drugima. Potreba za povezivanjem i kontaktom također je i u osnovi naših interaktivnih virtualnih života - zbog nje imamo niz skinutih aplikacija, profile na društvenim mrežama i zato tako često uzimamo mobitel u ruke i provjeravamo statuse i poruke. Uspostavljanje kontakta, komunikacija, izgradnja i održavanje, ali i završavanja ljubavnih, prijateljskih i drugih važnih odnosa danas se intenzivno odvija na niz online i offline načina.
Odnosi koji ne uključuju fizičko bivanje zajedno i koji se temelje prvenstveno na online interakciji do neke nas mjere mogu ispuniti, no u osnovi nas u značajnoj mjeri ostavljaju emocionalno gladnima.
Povezanost i osjećaj bliskosti, pored emocionalne i psihološke, ima i snažnu fizičku dimenziju - koja je i preduvjet za duboko povezivanje. Gotovo smo uvijek i tjelesni kada smo povezani s nekim s kim smo - mi.
To znamo jer tada spontano želimo biti blizu jedni drugima, a najjače to osjetimo kada nam nedostaje netko koga volimo, kada nije tu. Ponekad možemo osjetiti da nas tijelo boli od želje za fizičkim kontaktom s tom osobom. Povezani, bliski hodaju blizu jedni drugima.
Spontano se dotičemo kada pričamo s osobom s kojom smo u vezi, članovima obitelji, prijateljima, a da toga često nismo niti svjesni, niti to radimo namjerno.
Ovisno o tome koliko smo bliski – rukujemo se, tapšamo, iz zezancije naguravamo, grlimo (ok, u vrijeme korone baš i ne), držimo se za ruke, ljubimo, mazimo, kao što u nekom trenutku odlučujemo i o tome da ulazimo u intimne odnose, što je najveći izraz fizičke bliskosti. Fizički, tijelom možemo pokazati naklonost, ali i postaviti vlastite granice. Fizička nas prisutnost drugih umiruje, pogotovo kada osjećamo jake neugodne emocije poput straha ili uznemirenosti. Ugodne se emocije pojačavaju kada smo zajedno i kada ih dijelimo s drugima. Naše tijelo percipira drugo tijelo, a našim empatijskim kapacitetom povezujemo se s drugima.
Tu smo - licem u lice, čujemo glas i osjećamo drugu osobu. Osjećamo kako govori, kakav joj je pogled, kakvi su njeni pokreti, kako reagira na nas. Osjetimo kako zrači. Također, i sami se izražavamo - riječima, tijelom, emocijama – i mi djelujemo na druge. Događa se važna razmjena. To se ne odnosi samo na jako bliske odnose jer u svakom susretu mi, više ili manje, registriramo drugu osobu i reagiramo jedni na druge – što nam je važno da bismo se osjećali dobro i sačuvali osjećaj pripadanja široj zajednici. Zato su nam važni i odnosi s poznanicima, susjedima, profesorima, trenerima. Važni su i naši mali razgovori s prodavačima, prolaznicima, konobarima... Iskustva interakcije s ljudima čine nas sigurnima u ovom svijetu, daju nam povjerenje u ljude i u život. Razmjene s drugima nismo u potpunosti svjesni. Sve što zaprimimo kroz stvarno iskustvo s nekom osobom oblikuje naše dojmove koji su određujući za naš odnos prema njoj.
U obiteljskim, ljubavnim i prijateljskim odnosima emocionalno smo i psihički jako povezani.
Te odnose prepoznajemo kao najvažnije - no to ne znači da se u njima uvijek dobro osjećamo!
U životu ostvarujemo i odnose u kojima je manje privatnosti i otvorenosti - s nastavnicima, trenerima, instruktorima, poznanicima, susjedima... Iako je u njima nešto veća distanca, i ovi nam odnosi mogu biti vrlo važni i u njima možemo naći podršku. To su odnosi koji nam mogu značajno obilježiti periode naših života – pogotovo ako se nosimo s puno poteškoća u vlastitoj obitelji ili prolazimo kroz težak period. Kada uspijevamo graditi i održavati stvarne odnose, osjećamo unutarnju sigurnost, stabilnost i zadovoljstvo. Mogli bismo reći da osjećamo emocionalnu sitost – emocionalno smo dobro.
Suprotno tome – socijalna izolacija, odnosno drastična odvojenost od drugih za većinu je ljudi nepodnošljiva, praćena iskustvom duboke boli i potištenosti.
Za povezivanje, ali i dobar, ispunjavajući odnos ključno je kako se osjećamo u društvu druge osobe.
Taj je osjećaj važniji od izgleda, stila odijevanja i razlike u nekim našim osobinama. Važan je za razvoj prijateljstva, ali i za razvijanje međusobne privlačnosti koja pobuđuje dublje osjećaje i može nas voditi u ostvarivanje veze.
U prijateljskim i partnerskim odnosima u kojima se osjećamo dobro ugodnije nam je pričati o sebi, lakše se otvaramo i možemo izraziti svoja emocionalna stanja u svoj njihovoj punini. Iskustvo da nas druga osoba prihvaća takve kakvi jesmo ne događa se često u životu. Kada se to događa u obiteljskim, ljubavnim i prijateljskim, ali i manje bliskim odnosima (npr.s nastavnicima koji nas prihvaćaju takve kakvi jesmo), tada su nam to iznimno važni odnosi u životu. U takvim odnosima usudimo se biti ranjivi – možemo osjetiti i podijeliti svoju nelagodu, ljutnju, neugodu, bespomoćnost, neuspjeh, zabrinutost, zbunjenost,strah, sram... A da nas se ne ismijava ili popravlja. Oslobađajuće je kada možemo pokazati i one dijelove sebe koje skrivamo ili za koje mislimo da su drugima i društvu teški, neprihvatljivi ili nebitni. Odličnu podršku u tome moguće je dobiti i od stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja – školskih psihologa, terapeuta, pedagoga ili drugih ljudi za koje osjećamo da nas mogu i žele čuti.
Prijateljski, obiteljski odnosi i veze u kojima možemo biti to što jesmo pune naše baterije i održavaju nas u dobrom psihičkom stanju.
Kada imamo barem jedan takav odnos (a odlično je ako ih imamo više) u nama se smanjuje razina stresa, javlja se manje agresivnih i destruktivnih poriva - i prema sebi i prema drugima. Osjećamo se opuštenije i sigurnije. Biti u takvom, kao i u više različitih, za nas njegujućih odnosa, predstavlja male, ali konstantne, redovne i dosljedne nagrade u našim neurološkim strukturama, kao i u cijelom našem sustavu. To osjećamo kao ugodu, zadovoljstvo, ispunjenost, smirenost što nas potiče na ponavljanje tih istih ponašanja. Uvijek se iznova veselimo i volimo viđati i družiti s ljudima koji su nam dragi. To je dio naše socijalne prirode – mi ljudi bez toga ne možemo, bez toga nismo dobro!
Ako se osvrnemo na svijet u kojem živimo, u vremenu pandemije pravi je izazov kako zadovoljiti mnoge naše potrebe, prvenstveno socijalne, koje su kod mladih izražene u želji za izlascima i druženjem. Zbog ograničenja i fizičkog distanciranja pojačano smo svjesni koliko nam fizički kontakt nedostaje i koliko nam je važan – ne samo s vršnjacima, nego i s bakama i djedovima i drugim nama važnim ljudima.
Živimo u ograničenim mogućnostima zadovoljavanja različitih potreba od kojih je svaka važna, a istovremeno ih je teško izmiriti: važno je sačuvati zdravlje (zbog čega se sada manje viđamo i družimo) i važna je naša duboka potreba za socijalnim kontaktom.
Važna je naša strpljivost, ali i prilagodljivost. Ono što možemo jest održavati i njegovati zajedništvo - kako i koliko je to sada, uz mnoga ograničenja, moguće. U tom nas smislu mobiteli i tehnologija spašavaju, omogućuju nam da se ipak povezujemo i budemo u kontaktu, no ipak osjetimo koliko je dopisivanje drugačije od susreta uživo. Sasvim je normalno da čeznemo za večernjim izlascima i normalno je da se želimo okupljati, stoga umjesto potpunog odustajanja od grupnog druženja ili razmjene poruka koje traje satima možemo odabrati šetnju i razgovor uživo tijekom kojeg vidimo i doživljavamo jedni druge.
To možda inače ne radimo i glupo nam je, no sada može biti prilagodba u danim uvjetima.
Ako se fizički distanciramo, što koristimo kao mjeru opreza u pandemiji, ne znači da trebamo odustajati od zajedništva. Kao i u svakoj krizi, i u ovoj je ključno pronalaziti nove načine prilagodbe situaciji.
.jpg)