Prvi snažniji potres nakon velikog potresa u Zagrebu. Komešanje u kući. Osjećaj bespomoćnosti i straha, onaj, poznat još iz ožujka, ponovo je u ukućanima. I da, malo smo napukli, i mnogi se od nas nisu razbili. Preživjeli smo, živimo i dalje naše živote, bogate osjećajima, ljudima, iskustvima.
Da upišem nešto što me zanima i što ću voljeti raditi? Trebam li upisati faks koji će mi omogućiti visoku plaću? Hoću li moći naći posao? Hoću li moći živjeti od odabranog posla ili neću? Hoće li mi posao dosaditi? Hoću li željeti raditi to što završim?
Jedna od četiri mlade osobe rođene iza 1999. godine uopće nema bliskih prijatelja. Razne studije pokazuju brojne zdravstvene posljedice i neću pretjerati ako napišem da bez blagotvornog povezivanja s drugima lagano kopnimo: osjećamo sniženo raspoloženje, često imamo poteškoće sa spavanjem, sporije mislimo i teško donosimo odluke.
Promatram svoju generaciju, mali koncentrat tmurnog i negativnog gledanja na naš svijet vjerojatno postaje pogon za izgradnju mog često usamljenog optimizma. Od službenih naziva - millenials i GenZ, do naziva koje čujem u neformalnim razgovorima - razmažena generacija, u svijetu koji je sve raznovrsniji, gdje se svi spektri, od politike, ekonomije do kulture, sve više granaju, možda nije pošteno mlade ljude bacati u isti koš na temelju - godine rođenja?! Jesmo li razmaženi?
Poriv mi je da branim školu i tražim smisao u sustavu koji već dulje vrijeme ne prati potrebe učenika. Potreba da branim školu dolazi iz činjenice što ja volim školu. Eto rekao sam to. Malo mi je lakše sada kada sam izgovorio.
