Luka je sa 16 godina postao svjetski prvak u para taekwondou, a onda su ukinuli njegovu kategoriju i više se nije mogao razvijati. Svoju je ogromnu motivaciju usmjerio na atletiku i sada želi baciti koplje za olimpijsku medalju u Tokiju.
U srednjoj sam se počela sramiti da živimo na selu i bilo mi je bed doma pozvati nekog iz škole da ne vidi da imamo kokoši i veliki vrt iza kuće. Bilo me je sram što moji nemaju više novaca, što nemam bolju odjeću. Mojima je bilo teško izdvojiti novac za marte ili pak reebokice koje su tada svi imali. Neimaština koju bih ja kao njihova kći zamijetila pretvorila bi ih iz velikih u male koji se također srame sebe.
U zadnjih sam nekoliko tjedana pregledala toliko oglasa za najam stanova da više ne mogu razaznati one dobre od onih loših, one solidne od onih nehumanih i one sejvane od onih iksanih. Svi su se isprali i stopili u jedno u zglitchanoj magli bjesomučnog scrollanja i klikanja strelice udesno.
Često razgovaram s krasnim, pametnim, talentiranim djevojkama koje cijeli svoj život svode na jedan broj - broj na vagi. Nevjerojatno je koliko možemo biti udaljeni od sebe da ne vidimo svoje prednosti, svoju snagu i svoju vrijednost, već se umanjimo i postanemo osoba koja je danas dobro jer je u cijelom danu pojela samo jednu jabuku.
Igrice, aplikacije, video snimke, društvene mreže (nove objave, praćenje, lajkanje, pisanje i dobivanje komentara) pobuđuju naš mozak. Ta pobuđenost, međutim, prikriva našu ranjivost - zaboravljamo i neko se vrijeme ne osjećamo usamljeno, ljuto, tjeskobno, povrijeđeno, tužno.
