Koliko posto mladih definira NDH kao fašističku tvorevinu, koji broj mladih smatra da je homoseksualnost bolest, koliko ih zna tko je predsjednik vlade, vide li se u prijateljskom odnosu s osobama druge nacionalnosti ili kako (ne) vjeruju pojedinim institucijama? Od 2010. godine istraživači pokušavaju odgonetnuti kakvi su naši mladi i koji je njihov demokratski potencijal.

Tko postajemo i kako se osjećamo kada se trebamo pojaviti pred drugim ljudima? Što je to što čini da se u socijalnim situacijama osjećamo tako izloženo i ugroženo? Čemu taj naš strah od pogleda i procjene drugih služi, od čega nas čuva?

Neki mladi ljudi danas nemaju normalne uvjete za školovanje, nemaju školski pribor koji im je potreban, nemaju računala niti internetsku vezu, ne mogu ići na maturalac jer im ga roditelji ne mogu platiti. Oni koji žive u zabačenim selima nemaju niti priključak za vodu pa donose vodu iz obližnjeg bunara. Ponekad, zbog neplaćenih računa, isključe im struju pa pišu zadaće uz svijeću… Zašto se tako malo priča o siromaštvu djece i mladih?

Izbjegavamo kontakt očima, pognemo glavu, ustuknemo, stisnemo se i pogrbimo, želimo se sakriti. Zamišljamo da se nekom gadimo, da nas prezire, da misli da smo odvratni, glupi, jadni, beznadni. Osjećaj nestajanja, brisanja, negiranja vlastitog postojanja. Pričajmo o sramu. 

Manipulacija, kontrola, ucjene. Sitna skrivanja. U partnerskim je odnosima najčešće emocionalno zlostavljanje. Opasno je jer ga često nismo ni svjesni, još je opasnije što mnogi od nas na njega gledaju kao neizbježni dio veze ili braka.