Podsjetila sam se na junakinju romana "My Year of Rest and Relaxation" Ottesse Moshfegh i njen suludi plan da odvoji godinu dana kako bi spavala, vjerujući da će tolikom količinom sna obnoviti sve svoje stanice i probuditi se kao preporođena osoba. Moj plan bio je nešto manje sulud – oporaviti se od sagorijevanja na fakultetu tako da pristupim self-careu kao prioritetu.

Od puno bi mi suza kapci kroz noć toliko nabubrili da bih se budila s gotovo slijepljenim očima. Neuspjela noćna rasprava nije bila dovoljna, drugog je dana svaki znatiželjnik u školi mogao vidjeti da sam plakala. Odnos s tatom u tim godinama, ishodište raznih tuga i nesigurnosti.

Poznajemo li se? Znamo li tko smo? Što možemo, volimo, želimo? S kime nam je ugodno, tko nam pruža podršku? I što nam pruža podršku? Tko nas prihvaća ovakve kakvi jesmo i s kime se ne moramo truditi biti drugačiji da bismo bili prihvaćeni? Znamo li što nam je važno, koje vrijednosti zastupamo i koje živimo? Onako, za stvarno.

Nisam upoznala nikog novog predugo, možda i dulje od godine dana, pa su se razine socijalne anksioznosti povisile. I iskreno, sram me ovako priznati koliko sam se mučila ući u razgovor i koliko zapravo čeznem za drugima, ali mislim da nam stvarno više ne trebaju filteri za usamljenost.

Zaboravimo li ikada kako su nam se i zašto rugali u školi? Trebamo li na psihoterapiju krenuti mi ili naš bully?