Kad smo prestali postavljati pitanja? Kad smo se počeli sramiti neznanja? Kako smo izgubili znatiželju? Kako smo se prestali veseliti sitnicama? Kako smo postali tako cinični?
Koji je smisao života? Zašto sam ovdje? Koja je moja svrha? Zašto postojim? Čemu sve to? Teška pitanja, i ne baš jednostavni odgovori.
Znam! Podijelit ćemo kaos. Kada svatko da svoj dio, doći će red. Misliš – kad svatko uzme svoj dio? Ne… Zbog toga je i nastao.
Nismo okitili bor. Nismo radili keksiće. Nismo stavili vijenac na vrata. To su ionako besmislene tradicije, zar ne? Teško je najednom pokupiti božićni zanos kad godinama s prijezirom gledate gužve po adventu i ironično uzdišete: Isss, kak volim žićbo, buraz, kako volim žićbo, uf, ah.
Da nam je netko u ovo doba prošle godine rekao - živite idealne živote, čeznut ćete za ovim - prošli bismo pored njega i vratili slušalice u uši. Ideja da će se svijet uskoro vrlo drastično promijeniti zvučala bi kao najava još jednog SF filma, a ne kao stvarnost koja neupitno dolazi. Sve je izmijenjeno, otkazano ili traži prilagodbu.
