Što društvo od nas želi, što očekuje? Jesmo li dovoljno dobri? Što znači biti sretan? Bojimo li se veza? Jesmo li usamljeni?

Svatko je, barem jedanput u životu, okušao sreću u nekoj igri na sreću, igrao igricu na mobitelu ili računalu, otvorio profil na barem jednoj društvenoj mreži. Prvo je pitanje – "Zašto?" A prvi odgovor – "Zato što je zabavno, uzbudljivo, budi našu znatiželju." Zajedničko je svim ovim ponašanjima da zadovoljava našu potrebu za zabavom, uzbuđenjem, veseljem, povezivanjem s drugima, informacijama, znatiželjom. Sve su to prirodne potrebe. Sljedeće je logično pitanje - "Gdje je onda problem?"

Suosjećajanost prema sebi traži hrabrost. Veliku hrabrost da u trenutcima kada nam je teško ne potisnemo tu groznu neugodu stanja u kojemu jesmo i pravimo se da se ono ne događa. Osjetiti težinu i priznati si da nam je nešto teško i scary, a da se pritom ne osuđujemo i ne ljutimo na sebe, nije nimalo lako. Prvi je to korak u razvoju suosjećanja prema sebi.

Imala sam 18 godina i to mi je bio prvi put. Ne mogu prestati gledati na to iskustvo kao nešto što me obilježilo za cijeli život. I prezirem to. Prezirem što je definiralo svaki moj budući intimni odnos, prezirem što imam osjećaj kao da definira mene. Pokušavam se otarasiti tog osjećaja, no teško je, čak i 5 godina kasnije.

Tko nije barem jednom u životu čuo komentare na vlastiti izgled tijela, težinu, nesavršenosti u bokovima, struku, bedrima, nogama koje nisu dovoljno duge i dovoljno lijepo oblikovane? Baš su takvi komentari iznimno bolni, a mlade osobe koje razviju poremećaj hranjenja dugo ih se sjećaju, pa i niz godina nakon što su ti komentari izgovoreni.