Razinu slobodnog vremena procjenjujem po tjednima koji su prošli otkako sam zadnji put pogledala novi video svojih omiljenih youtubera. Kakvu ja to povezanost uopće mogu osjećati s nekim tko ne zna da postojim? I zašto me uopće briga što oni rade, misle i govore?
Zašto je razvod toliko bolan? Kako ga preboljeti? Ako ne u brak, u što vjerovati? Čime se zapravo bave socijalni radnici? Mora li svaki razvod braka ostavljati dojam smaka svijeta ili nam se samo tako čini?
Svi imamo seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Sve dok znanost služi tome da bismo razumjeli svijet oko nas, ona nam također svojim spoznajama omogućava prihvaćanje svijeta oko nas.
Struka se davno maknula od razmišljanja kako je adolescencija razdoblje bure i oluje, no kao da i dalje svi jedva čekamo da "to" prođe. Još uvijek ne znamo cijeniti jedinstvenost ovog razvojnog razdoblja kada se stvara nacrt našega budućeg bivanja u ovome svijetu. Nemamo strpljenja.
Uvijek si ubacujem previše loptica u dlanove dok nastojim žonglirati sve sfere života odjednom. Želim imati sve, želim u svemu sudjelovati podjednako dobro, no... Ne moram ja zapravo ništa.
