Možemo biti zahvalni tako što ćemo misaono pobrojiti ljude, stvari, događaje i iskustva u našim životima. Odradimo to pobrojavanje i kažemo da smo zahvalni na svemu tome. Sasvim u redu. 

A možemo to i malo dublje. 

Dobro u lošem

‍Iskustvo i doživljaj dublje zahvalnosti koji nam nešto čini iznutra i oplemenjuje život vrlo se često ne javlja kao posljedica sjajnog života (mada i tada možemo biti zahvalni), nego kroz svladavanje prepreka, kroz poteškoće i nakon njih. Nakon deficita, u manjku nečega, u opasnosti, u situaciji kada smo gubili. Možda i izgubili. 

Ključni pomak u promišljanju i doživljavanju zahvalnosti moguć je kada prolazimo kroz krize, gubitke, teške periode. Gubimo, razočaramo se, budemo povrijeđeni. 

Razmišljajući o tome što se dogodilo, možemo osjetiti dragost prema nekome tko nam je pomogao, pružio ruku. Ili biti svjesni da su nam okolnosti u nekom trenutku barem malo išle u prilog. Ili da se u teškoj situaciji dogodilo i nešto neočekivano – na primjer, dogodio se gubitak, ali stekli smo novo prijateljstvo. 

Primjećivanjem tog dobrog i zadržavanjem misli i pažnje na tome (neka mala pomoć, netko je bio podrška kada nam se svijet srušio) možemo uvidjeti da ponekad u svakom teškom iskustvu leži i nešto dobro, nešto malo što sja. I ima mali plam.

It's called collateral beauty. 

Dogodi se – možemo učiti biti svjesni i primjećivati.   

Skromnost

Zahvalnost se razvija iz skromnosti. Skromnost se ne podrazumijeva - zato je skromnost. To je razumijevanje života i svijeta u kojem bismo ljude, iskustva i stvari koje imamo mogli i nemati. U nekim promijenjenim okolnostima koje su moguće kao događaj. Nekima su se i dogodile. 

Nepodrazumijevanje

Zahvalnost nastaje kada ne podrazumijevamo ljude oko sebe. Ljudi oko nas ponekad se (možda i često, provjerite) trude biti uz nas. Kada je netko bezuvjetno uz nas – to je trud. Zapravo, to je ogroman trud. 

Ta osoba to ne mora, nego bira biti tu za nas (možda niti ona još nije svjesna da ima izbor).

Autentično zahvalni možemo biti kada:

• doživljavamo ljude i susrete s njima – od najbližih do iskustva sa slučajnim prolaznicima
• spoznajemo da je nečiji doprinos našem životu stvar osobnog izbora i da ta osoba (član obitelji, partner, prijatelj, kolega...) to i ne mora raditi, tj. slobodan ili slobodna je odlučiti i drugačije
• sagledavamo događaje okolnosno na način da su okolnosti neugodnog događaja u nekom obliku, nekad jako malo, nekad dosta, i nama išle u korist (izgubili smo novčanik, ali sve su  kartice bile izvan novčanika).

Zahvalnosti nema veze i ne osjećamo je kada:

• uvjereni smo da sve zaslužujemo i da sve trebamo imati ili dobiti – od stvari do pažnje
• smatramo i ponašamo se očekujući da su ljudi u našoj okolini uvijek tu da nama budu pri ruci i na raspolaganju 
• podrazumijevamo da nam drugi (pogotovo bližnji)  ne bi trebali nikad reći ne – dakle smatramo da ne bi trebali imati granice prema nama
• smatramo da mi nikad ne trebamo odustati od svog inzistiranja, popustiti, izaći drugima u susret.

Blagdanski blues

Zahvalnost je kao riječ i marketinški isturena u prvi plan onda kada treba stvoriti ugođaj u objavi, reklami i prodaji, dakle baš nekako u ovo vrijeme. To je primjeren osjećaj koji ide uz blagdane. Kao i sa svim primjerenim osjećajima kojima se služe reklame, moguće da čeznemo za njima - lijepo je to što bismo mogli osjećati. Ali ne osjećamo se tako… Blagdanski blues nastaje i zato jer bismo se nekako (određuje to vanjski, a ne naš unutarnji svijet) trebali osjećati, a ne osjećamo se. Nastalu razliku proživljavamo kroz prazan pogled u daljinu, odsutnost, odrađivanje blagdanskih posjeta, raspon emocionalnih stanja – od tuge do mini živčanog sloma. Ako i kada se u nadolazećim danima na tren ili dulje pojave i manje ugodna iskustva i osjećaji – prigrlite ih kao dio normalnog ljudskog blagdanskog iskustva. Kada to uspijemo, postajemo iskreniji prema sebi, otporniji na reklame i Instagram objave nekih sretnijih blagdana. Samim time i samosvjesniji. Možda nije ugodno, ali to je taj collateral beauty.   

‍