PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

U oku promatrača

Beauty kultura uvjerila nas je da se postizanje ljepote na neki način svodi na uspješno pregovaranje sa svojim tijelom: iako nikada nismo savršeni, svojim adutima kompenziramo svoje nedostatke. Moramo li stalno biti lijepi?

925STUDIO

Ne može se poreći da su ljudi estetska bića. Očito je da nas lijepe stvari iznimno vesele – sjetimo se samo koliko morskih slika objavljujemo ljeti ili silnih Instagram storyja koje vidimo kad se dogodi prekrasan zalazak sunca. Čini se da nam je stalo do ljepote samim time što smo ljudi i da se općenito često oslanjamo na nju kao mjerilo vrijednosti u svojoj svakodnevici. Dapače, konstantno se i ciljano okružujemo lijepim: pažljivo biramo kako se oblačimo i uređujemo, putujemo i posjećujemo mjesta koja nas na određeni način privlače, a svoj životni prostor pomno ukrašavamo i redovito nadopunjujemo lijepim stvarima (barem onime što je nama lijepo). 

K tome, danas više nego ikad prije, gotovo sve što konzumiramo online biramo na svojevrstan estetski način – kada nas algoritamski stroj društvenih mreža obasipa potencijalnim sadržajem i zahtijeva od nas da brzo odlučimo na što ćemo kliknuti i gdje se zadržati, brzina naše odluke uvelike ovisi o tome kakav vizualni dojam taj sadržaj na nas ostavlja. Osim što gotovo instinktivno djeluje na nas, kategorija lijepog olakšava nam izbor jer se na neki način uvijek čini povezana s kategorijom dobrog. To nipošto ne znači da nikad ne griješimo u procjeni, ali svejedno dokazuje da smo skloni pridati ljepoti iznimno značenje. 

Naravno, samim time što volimo lijepo, i sami želimo biti lijepi. Ali što to uopće znači? Jedna od najpoznatijih izreka o ljepoti jest kako je ona u oku promatrača, ali rijetko kad nam se čini da je situacija baš tako jednostavna. U krajnjem slučaju, čak i kad znamo koliko je ljepota subjektivna, nije lako biti svjestan pogleda drugih ljudi i toga da su oni promatrači baš poput nas. S jedne strane, biti viđen jedna je od naših osnovnih društvenih potreba, ali s druge, to nas izlaže tuđoj prosudbi i potencijalnoj osudi. 

I ne samo to; uz sve opiranje suvišnom podcjenjivanju onoga što bi se moglo nazvati unutarnjom ljepotom svakog pojedinca (njegova osobnost, promišljanja, vrline), činjenica je, barem u ovom trenutku u našoj kulturi i povijesti, da se najveća očekivanja prelamaju upravo preko naših tijela, u području vanjske ljepote. A tijelo je osjetljiva točka, naša prva i glavna poveznica s ostatkom svijeta. Osim što nas predstavlja u prostoru koji dijelimo s drugim ljudima, bez njega bi nestala sva iskustva koja smo ikad stekli, zbog čega se s njime snažno poistovjećujemo. U isto nam vrijeme tijelo služi kao alat za navigaciju kroz svijet, ali i omogućuje drugima da nas pojme. 

S obzirom na toliko koliko se identificiramo sa svojim tijelom, logično je da želimo da nas drugi vide kao lijepe, ali također i to da nas jako opterećuje kad nam se čini da u tome ne uspijevamo. S druge strane, na čemu se onda temelji uspjeh? Je li uistinu riječ o vječnim težnjama za skladom i simetrijom ili su standardi ljepote totalno arbitrarni i individualni? Teško nam je uopće objasniti što za nas znači ljepota, a da ne posežemo za apstraktnim objašnjenjima i jurimo u potragu za nekim nepromjenjivim idealima. 

U stvarnosti, ideja ljepote nije uopće čvrsta i jasna. Ona ne postoji u izoliranom vakuumu, već se u raznim kontekstima isprepliće s hrpom drugih stvari, kao što su povijesne prilike i društvene vrijednosti nekog razdoblja: naposljetku, teško je zamislivo da bi se prosječna beauty influencerica i neki napudrani engleski lord iz 16. stoljeća međusobno vidjeli kao oličenje ljepote. Zapravo, ideja ljepote stalno se mijenja, taman toliko neprimjetno da se uvijek čini istom, a opet dovoljno da ostane pomalo nedostižna. Ciljna se linija uvijek pomiče, a od nas se na neki način očekuje da radimo sve u svojoj moći da se unaprijedimo, poboljšamo, proljepšamo. Možemo li uistinu detektirati jedan konkretan glow up u svom životu, taj dugo očekivani shift, trenutak u kojem smo postali lijepi? Ili je zapravo posrijedi proces stalnog stremljenja, gdje je svaki glow up zapravo samo trenutan uspjeh dok nešto drugo ne postane ideal? 

U međuvremenu, industrija ljepote nudi nam rješenja, što kratkoročna, što dugoročna, i na nama zarađuje milijarde. Trendovi se stalno mijenjaju, ali uvijek su popraćeni alatima, tehnikama i metodama kako da ih postignemo: Kim Kardashian 2014. godine doslovno je slomila internet kad je otkrila koje tehnike konturiranja koristi njen šminker. Ono što je do tad bila jedna od mnogih dobro čuvanih tajni zanata profesionalnih šminkera i drag kraljica odjednom je ušlo u beauty rutine prosječnih žena. Danas se pak smijemo tehnikama šminkanja iz 2010-ih i uopće nam nije jasno kako nam je to ikada moglo biti lijepo i kako smo si dopustili da takvi izađemo iz kuće.

U stvari, standardi ljepote ponašaju se poput njihala - kada dođu u određenu točku, kreću se gibati u suprotnom smjeru. Ali čini li ih njihova proizvoljnost manje smislenima, manje stvarnima? Treba se samo prisjetiti koliko se visina smatra bitnom za dečke i za koliko je cura apsolutni dealbreaker ako je dečko niži od njih ili koliko teško starije glumice u Hollywoodu dobivaju uloge kada napune četrdesetu. Svi ti specifični standardi ljepote prvo su podignuti na status općeg, a zatim ponovno bačeni nazad u svakog od nas kroz odgoj i socijalizaciju, zbog čega nam se doimaju tako urođenima, tako logičnima. 

S druge strane, ljepota nije jednoznačan ideal, prilično je kompleksna i dopušta određene varijacije, ali unutar pojedine kulture najčešće se vrti oko specifične skupine atributa. Zapravo, beauty kultura uvjerila nas je da se postizanje ljepote na neki način svodi na uspješno pregovaranje sa svojim tijelom: iako nikada nismo savršeni, svojim adutima kompenziramo svoje nedostatke. Ako nismo visoki, barem imamo lijep osmijeh; možda imamo debele noge, ali barem nam je uvijek slatka frizura. Tražimo optimalna rješenja i analiziramo ono što trebamo mijenjati. Na određeni način, stalno se cjepkamo na djeliće i odmjeravamo do beskraja, dok nam više nijedan od svih tih naših pojedinačnih komadića ne izgleda kao dio cjeline. Ukratko, stalno se trudimo nadoknaditi sve ono što nije dovoljno dobro kako bismo ispunili barem ono što doživljavamo kao minimum tuđih ili društvenih očekivanja. Ali što kad taj minimum podrazumijeva puno truda? 

Moramo li stalno biti lijepi? 

Okej, definitivno ne moramo uvijek biti najljepši, ali većinu vremena nastojimo ostati barem prezentabilni. Što to uopće znači? Koja je to donja granica ispod koje nas je strah zateći se? 

Naravno, teško je stupiti izvan ovog okvira, pa makar i na kratko. Naposljetku, na neke smo se rituale ljepote već toliko navikli da teško možemo zamisliti što bismo bez njih. Uhodali smo se i u određenu perspektivu: gledamo se kao objekt, u trećem licu, pokušavamo se obuhvatiti izvan samih sebe. To ne znači da smo jako uspješni i točni u tome, ali naša nas ograničenost nikako ne sprječava da to i dalje činimo. Stalno pokušavamo zamisliti kako nas drugi vide, ali ne možemo to ne zamišljati svojim očima. U stvari, tim bivanjem između unutra i van nas samih i svega drugog, stvaramo totalno nepostojeću perspektivu, ali svejedno ju teško napuštamo, čak i kad smo suočeni s njenom limitiranošću. Zato nam nije na odmet podsjetiti se da smo mi, kao i drugi ljudi, uvijek više od objekta (čak i kad jesmo objekti) i da se međusobno doživljavamo kao svoji su-subjekti, uvijek svjesni druge osobe prisutne u prostoru. I zato smijemo s vremena na vrijeme uroniti u svoju first person perspektivu, u vlastito oko promatrača, a da se suviše ne proučavamo, i stalno se iznova entuzijastično vraćati tome, što više možemo.

Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati

Brucoši, sretno!

Miranda
Profa, psihoterapeutkinja, obožava istraživanja
rastem, hrabrost