Kada nakon teških životnih iskustava promišljamo o sebi, pričamo s drugima, dijelimo svoju brigu, poteškoće pa i bespomoćnost – tada nismo sami.
U vremenu neposredno nakon velikih traumatskih događaja, nakon prvotnog stanja šoka koji uobičajeno traje od nekoliko sati do nekoliko dana, može se javiti niz neugodnih i povremeno jakih reakcija. Uz stanje šoka javlja se i osjećaj nevjerice - pitamo se kako je moguće to što se dogodilo. Pitamo se i što je dovelo do toga da dijete, učenik osnovne škole, puca iz vatrenog oružja i počini masakr.
Stravičnost ovog događaja određuje ga kao iznimno teško traumatsko iskustvo – trauma je to za djecu i nastavnike koji su izravno bili ugroženi kao i za sve one koji su izravno i neizravno povezani s događajem – za članove obitelji, prijatelje, poznanike, kolege. Pogođena je uža i šira zajednica u Srbiji, društvo u cjelini. Vidimo i da odjeci tog događaja nemaju zemljopisnu granicu – svi smo mi u Hrvatskoj, kao ljudi, kao bivši i sadašnji učenici, osnovnoškolci, srednjoškolci, studenti, odrasli – nastavnici, roditelji, stručnjaci izuti iz cipela i ostajemo bez riječi na vijesti koje su nas zatekle.
Pored stanja šoka, spomenuli smo i osjećaj nevjerice - kratkoročno poricanje da se nešto tako strašno dogodilo - prepoznajemo upravo po izjavama koje često čujemo i govorimo: ne mogu vjerovati da se to dogodilo.
Imamo i još ćemo neko vrijeme imati niz emocionalnih, fizioloških, tjelesnih i misaonih reakcija potaknutih tim događajem. Možemo biti uplašeni, uznemireni, ljuti, tužni, tjeskobni, zabrinuti, razočarani, uz gubitak fokusa i koncentracije, s velikom potrebom praćenja vijesti, portala, međusobnog dopisivanja, informiranja i pričanja o događaju.
To su uobičajene reakcije i trajat će neko vrijeme.
Također, na društvenim mrežama mnogi ljudi dijele različit sadržaj i komentare – od podrške pa do sadržaja i komentara koji su neljudski i nasilni. To nisu normalne i uobičajene ljudske reakcije.
Sasvim je očekivano i, ponovno, normalno da će ovakav događaj otvoriti nove ili neke naše stare teme. Možemo razmišljati i imati potrebu razgovarati o mnogim vlastitim ili tuđim iskustvima o kojima možda često ne razmišljamo:
Misli koje nam se javljaju i sjećanja na neka naša neugodna iskustva mogu biti pokrenuta ovim vanjskim traumatskim događajem. Naša psiha tako funkcionira – to nije ništa neobično.
Da bismo lakše prošli kroz neugodna iskustva, u takvim situacijama mogu biti od pomoći jednostavne smjernice i pitanja:
1. Pokušajte prepoznati i imenovati što se s vama događalo u psihološko-emocionalnom smislu ovih dana.
2. Koje su od emocija i reakcija/stanja i sada prisutni? Kakvog su intenziteta?
3. Je li neka emocija ili reakcija bila ili još uvijek jest vrlo jaka i ometajuća?
4. Pitajte druge u vašoj okolini da vam daju povratnu informaciju o vašim reakcijama - to trebaju biti ljudi kojima vjerujete, koji su iskreni i dobronamjerni prema vama.
U iznimno nenormalnim životnim uvjetima i situacijama mi ne znamo sa sigurnošću kako ćemo reagirati.
Dobro je osvijestiti kako smo ranije reagirali i kako još uvijek reagiramo, pogotovo u onim aspektima koje drugi vide, a mi ih sami ne vidimo i nismo ih svjesni.
Ovo je posebno važno za razumijevanje toga kakvu atmosferu odrasli stvaraju u obitelji. Obiteljska atmosfera oblikuje se kroz ukupnost svih emocionalnih reakcija i poruka koje smo otpustili u obiteljski sustav (ne samo onih poruka koje smo željeli i kojih smo svjesni!). Što manje o sebi u tom smislu znamo, to je više obitelj mjesto u kojem je nelagodnije biti. Pogodite kome je tada najteže.
Još prilično živa i prisutna mantra bolje da o tome šutimo odraz je nezrelog mehanizma odraslih koji za sebe i druge, osim šutnje, ne nalaze bolji način nošenja s teškim životnim iskustvima.
O svojim reakcijama na traumatske događaje trebamo pričati.
Razgovori nas mogu odvesti u različitim smjerovima i može nam se nametati bezbroj tema potaknutih ovim događajem. Jedna od tema o kojoj se svakodnevno nagađa jesu motivi za ovakav čin. Svjedočimo kako neprofesionalno izvještavanje o događaju i neetične objave nakon njega potiču beskrajna nagađanja koja nas dovode do toga da oblikujemo svoje mišljenje na temelju nepotpunih i netočnih, rekla-kazala informacija.
Najtočnije je reći da i kao laici i kao stručnjaci koji ne poznaju situaciju izbliza ne znamo točne uzroke ovakvih događaja. Vidimo veliku potrebu da ljudi upru prstom i kažu – to i to je uzrok. Ljudi to i rade – takva jednostavna objašnjenja njima pomažu da nađu smisao u besmislu. Također, upiranjem prsta prenosimo odgovornost na pojedinca ili pojedinačan fenomen i time rasterećujemo sebe složenosti i neizvjesnosti života. Rasterećujemo tada i cijelo društvo od odgovornosti za tragediju, što je potpuno pogrešan put i to onemogućuje oporavak pojedinaca i zajednice od ovako teškog događaja, kao i što onemogućuje stvaranje boljih uvjeta u zajednici za dalje. Uzroci su uvijek prilično složeni, odraz su interakcije pojedinca, uvjeta odrastanja i okoline i mi o njima možemo samo nagađati i imati pretpostavke.
Kako bismo bolje razumjeli sebe, ali i kada želimo voditi smislen razgovor s drugima, spomenuta pitanja o vlastitim reakcijama mogu biti polazište za razgovor.
Korist je višestruka:
- prepoznavanjem i opažanjem vlastitih emocija i ukupnosti reakcija imamo veću šansu da ih reguliramo, posebno ako su intenzivne i ako dugo traju
- vraćamo se sebi osjećanjem osjećaja i mogućnošću govorenja o sebi - ako smo dugo vremena izvan sebe
- sagledavanjem sebe prepoznajemo i destruktivnu stranu naših reakcija - prepoznajemo da smo rastreseni i skloni nezgodama, gubimo smirenost i koncentraciju (odnosno lako se iznerviramo i planemo), jako se povlačimo u sebe (do te mjere da smo nedostupni drugima), previše vremena provodimo na društvenim mrežama, rasterećujemo se komentiranjem na način da ovaj svijet ne činimo boljim niti ikome pomažemo…
Što bolje upoznajemo sebe, više osnažujemo svoju samosvijest.
Upoznati sebe znači znati kako je meni. Kada imamo to unutarnje iskustvo, tada imamo psihološki prostor i sjajnu pripremu za prilaženje drugima - možemo i umijemo pitati kako su.
Na temelju vlastitog iskustva istraživanja kako sam ja, prirodnije i lakše ide razgovor s drugima oko toga kako su oni. Kao da smo nešto već razradili. Možemo nešto i pretpostaviti i provjeriti s drugima. Možemo prepoznati sličnosti i razlike u reakcijama. Možemo razumjeti da im treba vremena, da su u nečemu jako intenzivni ili prilično spori. Također, možda možemo primijetiti da je netko u psihički lošem i teškom stanju i da uistinu treba pomoć. Kada je netko u fizičkim bolovima, činimo sve da mu pomognemo. Kada pričamo s nekim i prepoznamo da je osoba u stanju patnje i psihičke boli – učinimo isto – učinimo sve da pomognemo: nastavljamo razgovor, dogovaramo se oko traženja pomoći, uključujemo druge osobe u razgovor, dijelimo svoju zabrinutost s drugim prijateljima, članovima obitelji, a posebno s odraslima koji više znaju o tome što tada treba činiti: nastavnici, stručna služba škole/fakulteta, psiholog u odjelu za ljudske resurse, liječnik opće prakse, sos telefon i sl. OVDJE se nalaze kontakti stručnih službi razvrstani po županijama.
Jednostavno i važno pitanje za dobar razgovor, no nedovoljno samo po sebi.
Za ostvarivanje kontakta i uspostavljanje dobrog odnosa ključno je da naša namjera s tim pitanjem bude:
Ovo pitanje i razgovor koji može uslijediti nisu zadaci koje treba obaviti.
Kada nakon teških životnih iskustava promišljamo o sebi, pričamo s drugima, dijelimo svoju brigu, poteškoće pa i bespomoćnost – tada nismo sami. Takvim razgovorima povećavamo osjećaj međusobnog razumijevanja. Takvi razgovori nekome tko hoda po rubu mogu dati osjećaj povezanosti, bliskosti, pripadanja i smisla.
Povući ga i sačuvati na sigurnoj strani.