Proveli smo dan s dečkom sa Savice, Igorom Zdjelarevićem. Rekao nam je da je bio toliko nemiran u školi da bi, da se školu pitalo, on danas bio potpuno izgubljen slučaj. Misli da se čovjek u životu može promijeniti sto puta i da bi škola to trebala znati. S vremenom je postao nježniji prema sebi.
Generalno mislim da je život oke. I da ovisi o meni kako ću si ga kreirati. Definitivno ga ne živim krivo. Mogao sam donijeti neke bolje odluke. Ali mogao sam i lošije. Na primjer, to da sam prekinuo pa nastavio faks, otišao pa se vratio u Hrvatsku. To su odluke koje propitkujem, ali sam se s njima suočio. Moraš se suočiti sa svojim odlukama.
Nekad je idealan dan biti samo blesav i glup. Ne znam možemo li si to danas, u ovom tempu života, dopustiti.
Imam i neke misli kojih se plašim. Pitam se, čovječe, jesam li to ja. Ali jesam. Svi to imamo. Skužio sam da mi ta moja anksioznost prolazi kroz dozu agresije. Ne sada da ću stati i nekog prebiti, ali agresivne mi misli prolaze kroz glavu…
I naravno da imam nekih momenata kad sam down. Nekad bude perioda kada sam low, ono, tjedan, dva i onda skužim da malo više scrollam po mobitelu, da zapravo bježim od suočavanja s problemom. Svjestan sam toga. Ali što sam stariji, ti low momenti sve su rjeđi.
Pričam s ljudima, s prijateljima, s roditeljima koji put, odem do svog brata… Neke normalne stvari, nikakvi ekstremi. Kakve ekstreme mi to tražimo? Pa neću valjda pronaći sreću ako odem van i razbijem se? Čisto sumnjam. Neki je put to zabavno, naravno. Mislim, mi svi tražimo svrhu života - ali neću pronaći svrhu života petkom i subotom vani, ne? Nego unutar sebe.
Ali to da ćeš ti šest mjeseci ili godinu dana biti u banani, imati najgori period svog života... ali ako počneš razmišljati, raditi s nekim na svojim mislima, ti za godinu dana možeš biti kompletno druga osoba - to je nevjerojatno.