925STUDIO
Sjetimo se da neke hrabre žene tijekom povijesti nisu šutjele pred autoritetima – i izborile su mnoga prava koje žene do tada nisu imale. Danas ih olako shvaćamo, no za ta postignuća izlagale su se opasnosti i prijetnjama. I danas je za bolji položaj žena u društvu bitno izložiti se i pomicati spomenute prepreke.
Povodom Dana žena, pored uobičajenih čestitki i buketa, važno je da kao i naše prethodnice, koje u svojoj borbi nisu sanjale o čestitarenju i cvijeću, progovaramo o položaju žena u društvu – a to uvijek znači otvarati neugodne i teške teme. Iskustva koja su nam zajednička i koja dijelimo sa ženama iz vremena Clare Zetkin iskustva su seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja žena. I tada i danas rane se zacjeljuju u osami, iza zidova vlastitih soba - dok se izvana, uz osmijeh, čini da je baš sve u redu.
Primamo i čestitke za 8. mart! No, ne zaboravimo da na taj dan obilježavamo revolucionarne, a ne romantične događaje koji su pokrenuli borbu za poboljšanje položaja žena u društvu.
Nedavno javno dijeljenje iskustava mnogih žena o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju otvorilo je vrata cijelom društvu i dozvolilo mu da uđe u njihove sobe, da provire u jedan drugi, tajni život djevojčica, djevojaka i žena o kojem se malo govori i zna u javnosti. To je život obavijen šutnjom, sramom i s puno osamljenosti i - da, on teče paralelno sa životom u kojem je sve u redu, u kojem se s osmijehom kaže hvala kada nam se čestita Dan žena.
Položaj žena u društvu takav je da mnoge žene trpe nasilje, a seksualno nasilje i uznemiravanje još je uvijek obavijeno šutnjom. Psihologija šutnje daleko je dublja i složenija od pojedinačnog teksta ili razgovora koji bi je pokušao objasniti. Ponekad je i samim seksualno uznemiravanim i zlostavljanim ženama teško odgovoriti na pitanje zašto šute o svojim iskustvima.
Zlostavljanoj osobi može biti jako teško jasno i logično opisati svoje iskustvo kao i razloge svog ponašanja i svojih odluka. Preplavljenost emocijama ili zaleđenost nakon iskustva seksualnog zlostavljanja traje dugo, a vraćanje na temu može predstavljati ponovno podsjećanje na samu traumu – to je triger koji pokreće slabost, mučninu, vrtoglavicu, gubitak daha, priziva emocionalnu bol, bol u utrobi, drhtanje... Ponovo izaziva osjećaj nelagode, neugode, srama, krivnje, povrijeđenosti, bespomoćnosti, jada, ljutnje...
Ili ništa od toga – samo tupilo uslijed odvojenosti od sebe same. Osjećaj zapletenosti u mučni događaj iz kojeg je teško izaći sama.
Šutnja proizlazi iz traumatskih osobina samog događaja, njegove stravičnosti i nakaradnosti, jezivog iskustva kojim se povjerenje u čovjeka, koje je nerijetko potpuno i apsolutno, pretvara u potpuni unutarnji rasap. I zato je teško progovoriti o svom iskustvu. A kada se progovori, slijedi suočavanje s društvom, njegovim pitanjima, komentarima i odsustvom senzibiliteta za ovu temu.
* * *
Trauma je težak, uznemirujuć i mučan događaj u kojem prijetnja kojoj smo izloženi nadilazi naše kapacitete da je svladamo ili izbjegnemo. Tijekom događaja u kojem pokušavamo zadobiti kontrolu nad situacijom (oduprijeti se silovatelju, pregovarati, obraniti se, pobjeći) u jednom trenutku spoznajemo da nemamo nikakve šanse pred stravom koja nam prijeti. Shvaćamo da smo zarobljeni u situaciji u kojoj je uzaludan sav uloženi napor u borbi za sebe te da nam ništa od postojećih, vlastitih ili vanjskih resursa u tom trenutku ne može pomoći. Prijetnja je tolika da gubimo osjećaj sigurnosti – osjećaj koji predstavlja osnovnu i univerzalnu ljudsku potrebu. Kad je taj osjećaj narušen silovanjem ili konstantnim uznemiravanjem - dakle nasiljem koje je počinilo drugo „ljudsko“ biće, tada gubimo osjećaj normalnosti života. Uslijed izravne ugroženosti fizičkog i psihičkog integriteta koji ne uspijevamo obraniti, posljedično se javlja dubok osjećaj prestravljenosti i bespomoćnosti. Budući da se nasilje odvija u sferi intimnog i seksualnog, javlja se i osjećaj neugode, krivnje te dubokog srama što otežava dijeljenje tog iskustva s drugima.
Takav nas događaj značajno mijenja i probija naš doživljaj i iskustvo normalnosti i sigurnosti života.
Odgovoriti na to pitanje teško je i zato jer samo pitanje implicira da postoji neki jasan, racionalan i jednostavan odgovor koji bi u jednoj ili par rečenica objasnio davno ili nedavno nasilno iskustvo i opisao kako je to kad nestane cijeli tvoj dotadašnji život. No takav odgovor ne postoji jer kad nam se dogodi, naš um ne može jasno, racionalno i jednostavno opisati traumu – kako je to kada jednim ili kroz više nasilnih događaja nestane i uruši se ono što si znala i vjerovala o sebi, svijetu i drugim ljudima.
Zalediš se ili se odvajaš od sebe jer je to jedini način da podneseš to iskustvo.
Posljedično, dovodiš u pitanje mogućnost oslanjanja na vlastite snage, kao i povjerenje u druge ljude.
Tvoja je unutrašnjost izlomljena. Koordinate tvog osobnog svijeta potpuno su izmijenjene dok vanjski svijet ostaje isti kakav je netom bio: najčešće nitko ne zna niti primjećuje što si doživjela. Ako zna ili sluti – najčešće šuti. Zašto oni šute? Ovo se pitanje ne postavlja tako često; loptica se u pravilu baca u krilo silovane ili uznemiravane žene.
A njoj je, i uz najbolju volju, teško naći riječi kojima bi bar djelomično odgovorila na pitanja „ispitivaču“ oboružanim zašto pitanjima. Pomalo nezadovoljan odgovorom, on ostaje u svom logično-racionalnom raspoloženju zaključujući da nije baš dobio neke odgovore dok se ona još jedanput savija u svom pokušaju, rasulu i bespomoćnosti, ne shvaćajući da svoje traumatsko iskustvo ne može sažeti u racionalan i jednostavan odgovor. Često i u čudu pred samom sobom pita se zašto ne zna odgovoriti na to glupo pitanje. Je li ipak nešto pogrešno s njom?
Pitanje zašto žene šute, u čemu je problem? često arogantno pitaju oni koji jako loše procjenjuju vjerojatnost pojavnosti seksualnog uznemiravanja i silovanja, a kada su suočeni s osobnim izjavama žrtava, kao i statistikama koje govore o učestalosti, oni ne zastaju nad njima, nego nadograđuju svoja zašto pitanja – u potrazi za još više nečega što je neodgovorivo. Uvjereni da se to događa rijetko, određenom profilu žena sumnjivog morala, negdje daleko, u nekoj divljačkoj zabiti bez struje i vode.
Strahote seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja u mirnodopskim uvjetima – kada bi život trebao teći normalno, mnogima su izvan zamislivog, samim time izvan spoznajnog, a onda i izvan empatijskog. Mnogi stvarno vjeruju da se to baš ne događa. Zlostavljanje i uznemiravanje kada se opisuje zvuči uznemirujuće i strašno. To se ne uklapa u tzv. normalni život. Stoga se može činiti i da je nevjerojatno da se to uistinu događa. Kada nije dio našeg životnog iskustva, čini se nerealno.
Broj žena koje su doživjele neka od tih iskustava uistinu je velik - no tišina je još veća. Stoga je, kada se o tome i progovori, jednostavnije vjerovati da se događa rijetko, da nije istinito i da se pretjeruje. Vidjeli smo nedavno da tako razmišljaju mnogi muškarci i žene, ali smo vidjeli i puno podrške, empatije i topline za sve žene koje su podijelile svoja iskustva.
„Nisam nikad čuo da se nekome dogodilo. Ne poznajem ženu s tim iskustvom.“ Možda je točno da nismo čuli – između ostalog i jer se o tome šuti, ali vrlo vjerojatno nije točno da ne poznamo, nego ne znamo da poznamo.
* * *
A kako je u društvu? Pa to je poznato: patrijarhalni narativ, uvriježeni mitovi o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju, zakoni prema kojima je prihvatljiv rok za prijavu seksualnog uznemiravanja unutar tri mjeseca (nedavni pokušaj ujedinjenih zastupnica i zastupnika oporbe u Saboru da se to što prije izmjeni nije uspio), trome i okrutne institucije, stigmatizacija i propitivanje žrtve, nedostupnost podrške, šutnja onih koji znaju ili slute...
Sve sami uvjeti za otvaranje svojih intimnih rana društvu, zar ne? I svi se ti uvjeti međusobno nadopunjuju da održe šutnju. Tko li ih je oblikovao?
Mnoge žrtve se ne povjeravaju niti članovima svojih obitelji ili drugim bliskim ljudima čak i onda kada su njihovi odnosi skladni. Često zato jer misle da bi opteretili ili osramotili obitelj, kao i zbog srama pred roditeljima, bratom ili sestrom. Ne zaboravimo i da se seksualno zlostavljanje djece i žena nerijetko događa unutar uže i šire obitelji, kruga poznanika, kolega ili obiteljskih prijatelja – na mjestima koja bi egzistencijalno trebala biti najsigurnija na svijetu.
Stravičnost iskustva seksualnog zlostavljanja teško je uopće sagledati i razumjeti ga.
Prirodne katastrofe poput potresa također predstavljaju traumatsko iskustvo, no one se podnose drugačije od trauma nastalih uslijed nasilja o kojem govorimo. Podnose se uz punu podršku zajednice i često nepoznatih ljudi – u nošenju s tim iskustvom drugi su ljudi glavni resurs na koji računamo, i ta je računica točna. Priroda poruši, ljudi se udruže i pomažu.
A seksualno nasilje često počini žrtvi poznata osoba. Tu „ljudi“ skrnave ljude. Pripadnik tvoje vrste. Seksualno zlostavljanje događa se i djeci. Stravičan je taj čin izdaje čovjeka prema čovjeku - manifestacija nadmoći, dominacija koja proizlazi iz nemogućnosti samoobrane slabijeg što poništava cjelokupni integritet kao i sve ono što pripada intimnoj sferi osobe. Mnogi s tim iskustvom ostaju sami cijeli život. Mnoge djevojke i žene doživljeno su iskustvo prvi put opisale i podijelile tek nedavno na društvenim mrežama pokreta „Nisam tražila/Nisi sama“.
Možemo ih htjeti više razumjeti. Time se pomičemo iz pozicije nedovoljno empatičnih, i u osnovi za razumijevanje seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja nezainteresiranih ljudi koji traže odgovore na svoja zašto pitanja koja se, bez iznimke, sva odnose na nju: „Zašto ona nije...zašto ona je...zašto sada... zašto tada...” Trebamo odustati od ideje da ćemo dobiti odgovore u par jednostavnih i jasnih rečenica koje ne premašuju kognitivnu i emocionalnu angažiranosti zašto? – zato razine.
Jer za osnovno razumijevanje bilo kojeg traumatskog iskustva, osobito seksualnog zlostavljanja, potreban je otvoren um, empatijski kapacitet, iskrena zainteresiranost, volja i vlastita strpljivost u tome da bolje razumijemo žene koje se nose s tim iskustvom, kao i da razumijemo kako to da o tome šute.
Svaki put kada zainteresirano slušamo i ne postavljamo previše pitanja, kada u tom slušanju pokušavamo razumjeti to što čujemo, kada je iskustvo osobe važnije od našeg mišljenja o njemu pa mu i zato dajemo prostora, kada imamo empatije za to teško iskustvo - tada čujemo i pozadinu iz koje osoba govori i bolje razumijemo njen unutarnji svijet. U takvom se odnosu razotkriva i sam odgovor na pitanje zašto netko šuti o teškom iskustvu – a svaka osoba ima svoj jako dobar razlog za šutnju.
Tada postajemo bliži i pomičemo prepreke koje sprečavaju mnoge djevojke i žene da govore, da budu osnažene, a onda i prijavljuju zlostavljače. Prepreke su u značajnoj mjeri u njihovoj okolini - u obitelji, u važnim odnosima, na radnom mjestu, u društvu. U nama s kojima se ne usude pričati o sebi. Stoga promjena i skupljanje hrabrosti nije samo njihov zadatak - jer one već jesu nevjerojatno hrabre.
Ovo su neke od prepreka zbog kojih se osoba povlači ili ne želi govori o svom traumatskom iskustvu:
Umjesto postavljanja prepreka možemo htjeti razumjeti više. To činimo kada joj vjerujemo, pozorno ju slušamo, ne prosuđujemo i ne osuđujemo. Kada stavimo malo sa strane svoja očekivanja i ideje, kao i prijedloge i rješenja. Htjeti razumjeti više znači i htjeti vidjeti kakvo je to naše društvo u kojem se događaju seksualna uznemiravanja i zlostavljanja; tko smo i kakvi smo ljudi? Koji su sve društveni uvjeti koji omogućuju javljanje i održavanje zlostavljačkih obrazaca? Prepoznajemo li ih? Kako ih svatko od nas održava i sudjeluje? Kakvi su obiteljski odnosi u kojima djevojke o takvim iskustvima ne govore svojim roditeljima ili drugim osobama od povjerenja?
Kakva obiteljska i životna iskustva oblikuju zlostavljače? Kako provoditi prevenciju, prepoznati rizične obitelji i pojedince?
Što nas sprječava da prekinemo šutnju? Sada već možda možemo gledati drugačije na licemjeran kriterij po kojem se samo žrtve pita zašto šute.
* * *
Psihologija nasilnih muško - ženskih odnosa i aspekt šutnje dio je naše kulture i načina življenja. Čitamo ju i slušamo u tradiciji i običajima, u tekstovima narodnih kao i suvremenih pjesama, u literaturi, obiteljskom svjesnom i nesvjesnom.
Mnoga su ponašanja i izjave koje dovode žene u neugodne situacije normalizirana, usađena u odgoj i dio su kulture ophođenja, a da ih se ni ne propituje, nego se smatraju komplimentom i dobrom šalom.
I odgajamo šutnjom – nju je lako njegovati na destruktivan način zbog prirode obiteljskih odnosa. Djeca su toliko odana svojim roditeljima da će u pravilu prije žrtvovati vlastiti integritet, odnosno čuvati samo našu tajnu, nego ugroziti zlostavljača - roditelja ili obitelji blisku osobu. U dilemi izdati sebe ili bliske odrasle, djeca u pravilu izdaju sebe. I s tim odrastaju.
Šutnja proizlazi i iz niske samosvijesti i nedostatnog osjećaja vlastite vrijednosti. Iz straha od isključivanja iz bitnih nam zajednica, prvenstveno obiteljskih, ali i onih koje su nam egzistencijalno ili statusno važne. Šutimo i iz straha pred autoritetima kao i iz potrebe za njima.
Ako se vratimo današnjem danu, sjetimo se da neke hrabre žene tijekom povijesti nisu šutjele pred autoritetima – i izborile su mnoga prava koje žene do tada nisu imale. Danas ih olako shvaćamo, no za ta postignuća izlagale su se opasnosti i prijetnjama. I danas je za bolji položaj žena u društvu bitno izložiti se i pomicati spomenute prepreke. Trebamo takvo društvo u kojem će se žrtve seksualnog nasilja i uznemiravanja osjećati sigurno, dobiti podršku i zadobiti povjerenje pojedinaca, institucija i društva općenito, čime će slabiti njihova šutnja.
Stoga, sretan nam i u hrabrosti revolucionaran 8. mart!
.jpg)