Anksioznost obilježava intenzivan strah, osjećaj preplavljenosti, snažni tjelesni simptomi poput ubrzanog disanja, napetosti u mišićima i snažnog lupanja srca, kombinacija osjećaja nemoći i konstantnog tjelesnog nemira, a sve to skupa prate i česta izbjegavanja raznih zastrašujućih situacija. Naime, kada se pokrene tijelo, neki klijenti opisuju da imaju osjećaj ili da će ih izdati srce i da će se ozbiljno razboljeti ili da imaju dojam da bi u potpunosti mogli izgubiti kontrolu i osramotiti se pred drugima. Zapravo znamo i iz literature i iz prakse da je ključ kruga anksioznosti u negativnim mislima o nama samima koje su izazvane našim osjećajem da se ne možemo nositi sa situacijama. Misli su često katastrofičnih razmjera.

Ako ne briljiram na ovom kolokviju, svi će misliti da sam glupa i velike su šanse da ću propasti na faksu. Oduvijek sam potpuni neuspjeh i to je jednostavno tako. Ako neću biti jako društvena na tulumu, svi će pričati o meni i nitko se sa mnom neće htjeti družiti. Ova bol koju osjećam u nozi možda je znak multiple skleroze. Puno se umaram u zadnje vrijeme, nešto zaista nije u redu s mojim zdravljem, možda imam neku vrstu raka…

Anksioznost je među najčešćim smetnjama mentalnog zdravlja i kod mladih i kod odraslih. Ukoliko se izražena anksioznost pojavi u srednjoškolskom razdoblju i ako se ne rješava, može dovesti do izostanaka iz škole i lošijeg školskog uspjeha. Svjetski se podaci slažu da djevojke dvostruko češće imaju dijagnosticirane anksiozne smetnje. Kada gledamo izražene simptome koji mogu značajno otežati život, a nisu još na razini poremećaja, razlike između djevojaka i mladića još su izraženije. U istraživanju koje smo proveli na ERF-u 2019. godine, ozbiljne i vrlo ozbiljne anksiozne smetnje (koje još nisu za neku službenu dijagnozu) imalo je ukupno 32% mladih. Kada smo pogledali rodne razlike, takva je razina anksioznosti mučila 39,2% djevojaka i 24,3% mladića. Prošle smo godine krenuli sa studijom P.R.O.T.E.C.T. u kojoj pratimo mlade tijekom cijele srednje škole i podaci za 15-godišnjake vrlo su slični. Ukupno 32% učenika prvih razreda srednje škole imalo je ozbiljne anksiozne smetnje, a ta razina smetnji mučila je gotovo 40% djevojaka. Dakle, gotovo svaku drugu ili treću djevojku!

Razlozi za ovakve razlike između djevojaka i mladića u literaturi se pripisuju estrogenu i progesteronu te bazično sveukupnim hormonalnim promjenama, no, istovremeno, znanstvenici priznaju da ni sami nisu do kraja sigurni odakle sve te razlike dolaze. Čini se ipak da ogromnu ulogu u ovim razlikama igra mnogo čimbenika koji su dio odgoja, kulturalnih inputa, očekivanja od djevojaka, muško-ženskih uloga, nametnutih ideala ljepote i pritisaka za savršenošću koje često budu dio poruka koje nama ženama šalje šire društvo.

Budi uspješna, ali i jako osjetljiva na tuđe potrebe. Budi asertivna, ali brini o drugima. Budi kreativna, ali nemoj se previše isticati. Znači, okej je da si emancipirana, no nemoj baš biti muškobanjasta. Depiliraj se, ustvari nemoj se depilirati. Bori se i ulaži u sebe, ali kad ćeš imati djecu. Imaj svoj stil, ali izgledaj savršeno, sve dok pokušavaš biti sve od nabrojenog.

Razloga za veću anksioznost kod djevojaka ima i previše:

1. Djevojke puno češće brinu nego dečki!
   Ili - da budem ful korektna - brinu više i intenzivnije, analiziraju i puno češće ostaju u svojoj glavi. Iznimno često djevojke misle da i trebaju brinuti jer briga pokazuje da su odgovorne, imaju stav da ih briga o svemu čuva od stresa, misle da brigom i analiziranjem uspješnije kontroliraju svijet. Jedan je dio ove priče vezan uz drugačiji stil suočavanja sa stresom kod djevojaka - češće se vrte u krug svojim mislima (to zovemo ruminacije), no manje problem rješavaju aktivno. Dečki se češće usmjere na problem i pokušaju izabrati najbolje rješenje, po kratkom postupku. Djevojkama se kroz odrastanje nekako puno češće inputiralo da su odgovornije, da se na njih može osloniti, da dobro organiziraju stvari. Tako se briga potkrepljivala i oblikovala u nešto poželjno… samo je zeznuto da se tako formirao mindset koji je teško isključiti. I, eto, poruku smo primile!
2. Iako su djevojke u prosjeku bolje u školi i češće završavaju fakultete nego dečki, češće misle da nisu dovoljno pametne. Već se na nastavi psihologije u srednjoj školi spominje da su i nastavnici u školama skloni ženski neuspjeh (npr. lošu ocjenu na testu) pripisati manjku sposobnosti dok će za dečke u istoj situaciji češće pomisliti da nisu dovoljno učili. Isto tako, brojna su istraživanja pokazala da se nastavnici i roditelji često djevojkama obraćaju s komentarima da nisu sposobne za matematiku i za sport kao što je to slučaj s dečkima. Istovremeno, hvali ih se za čitanje i lijepo ponašanje. Takve su poruke duboko ukorijenjene u našoj kulturi i djevojke već nesvjesno imaju veći strah da će ih se kritizirati ili pak osuđivati te imaju potrebu dokazivati svoje sposobnosti.
3. Djevojke tijekom odrastanja u prosjeku imaju niže samopoštovanje i lošiju sliku o sebi nego dečki. Neki kažu da je tome tako jer imaju veće kriterije i puno veća očekivanja od kvalitete odnosa u okolini nego to imaju mladići. Opet smo na socijalizaciji - usmjerenije su na odnose s drugima i kao da ih dublje ili drugačije pogađa kada ti odnosi nisu skladni i brižni. Posebno mi je važno istaknuti da razina roditeljskog stresa predviđa pojavu anksioznih smetnji samo kod djevojaka - više se opterećuju situacijom doma, puno više razmišljaju o tome kako su roditelji i opterećenije su roditeljskim brigama, posebno oko financija i partnerskih problema roditelja.
4. Nisam baš nikad o tome razmišljala, no dok sam pripremala ovaj tekst shvatila sam da ima pokazatelja da su djevojčice i djevojke češće žrtve obiteljskoj ili fizičkog nasilja. Ako se radi o obiteljskom nasilju, tada su žrtve i dječaci i djevojčice, no čini se da djevojke s tim iskustvom postaju još tjeskobnije. Nasilje naravno utječe i na mladiće, no oni češće naginju drugačijim mehanizmima suočavanja i vjerojatnije je da pojačavaju rizična i agresivna ponašanja.
   Također, puno su veće šanse da djevojke dožive seksualno nasilje nego je slučaj s dečkima. Nasilje se smatra snažnim rizičnim čimbenikom za pojavu anksioznosti, posebice kada stvori neki osjećaj manje vrijednosti koji se vidi i kao prediktor za vršnjačko nasilje. Upravo ta iskustva mogu izravno izazvati anksiozne smetnje jer je često u pozadini neko vjerovanje da nismo dovoljno dobre, dovoljno sposobne, dovoljno talentirane, pametne ili slično.
5. Uz sve spomenuto, u krhkom razdoblju odrastanja djevojke se puno više definiraju fizičkim izgledom koji treba slijediti jasno definirane ideale: mršava, tipičnog lica i oblina. Brojna istraživanja pokazuju da smo manje zadovoljne tijelom nego dečki i puno smo osjetljivije na razne poruke medija. Htjele si priznati ili ne, zato više držimo dijete, više ulažemo svoju ljepotu, više se grizemo ako odstupamo od zamišljenog ideala, više se uspoređujemo s drugima. U zadnjih su desetak godina društvene mreže standarde i usporedbu doveli do razine ludila, a ženska se anksioznost otela kontroli.

Važno

Na ovom mjestu ne želim samo zazivati pravovremeno traženje pomoći. Taj je dio naravno krucijalan, ako nam je loše i ako previše brinemo, treba učiniti sve da si olakšamo i obratimo se stručnjaku. Super je vijest da ima pristupa koji anksioznost vrlo brzo mogu staviti pod kontrolu, primjerice, kognitivno-bihevioralna terapija.

Posebno želim naglasiti, a iz svega se ranije navedenog jasno vidi - anksioznost je kod djevojaka sistemska!

Djevojke će biti manje anksiozne ako se ulaže u njihovu samosvijest i kompetencije, tj. ako će poruke koje dobivaju kroz odrastanje naglašavati da su sposobne, pametne i talentirane i time manje pratiti već ustaljeni patrijarhat.

Roditelji, nastavnici, ali I društvo u cjelini trebaju postati svjesni načina kako se odgaja djevojke. Velik dio rodnih razlika počiva upravo na tom kontekstu i zato je drugačiji odgoj djevojaka, ali i mladića gamechanger. 

Djevojke, budući da svoje roditelje i društvo u kojem živimo teško možete mijenjati, pomoći si možete tako da smanjite vrijeme na društvenihm mrežama (poruke koje tamo primate nekada su i nesvjesne). Pokušajte poraditi na otpuštanju kontrole - iako ste jako dobre u briganju, osjećaj da vas to čuva lažan je i život bi imao više okusa da si dopustite usporiti. Da je barem meni to sjelo prije trisedetih!

Iako društvo to stalno nameće, posebno u vremenu odrastanja, ne trebamo biti savršene i ne moramo trudom zaslužiti da bi nas se voljelo i prihvatilo.

‍Drage djevojke, ne trebate postati i biti sve odmah, u istom trenu, ne trebate čak ni biti sve... Ima vremena, dozvolite si disati, sve ćete stići. 

‍