Je li moguće da smo svi, i kolektivno i osobno, negdje duboko u sebi svjesni da nismo ravnopravni?
Je li moguće stalno živjeti ovdje i sada? Želim li stalno biti u sadašnjosti? Postoji li jedinstveno rješenje za življenje kvalitetnog života?
Jeste li znali da je tijekom prošle godine jedno od deset najpretraživanijih pitanja u Google tražilici u Hrvatskoj bilo – kako prestati misliti?
Rat je bezuman dokaz propasti humanosti i empatije. Kakvo će biti to "sutra", to famozno "onda" koje čekamo da se konačno pojavi? Postoji li uopće?
Volim vjerovati da nemam predrasuda, da nisam sklona stereotipima i da ne diskriminiram. I onda se uhvatim da zapravo pomalo osuđujem neke ljude. Ili grupe ljudi. Ili da osjećam laganu nelagodu kada sam u kontaktu s njima. I nije mi lako to ovako javno napisati. Znamo Ii prihvaćati različitosti?