Što ako se netko meni blizak zarazi koronom, cijela se situacija zakomplicira i taj se netko od toga ne oporavi? Što ako zbog potencijalno novih restrikcija moj razred neće ići na maturalac? Što ako se nekome neću svidjeti kada se sretnemo po prvi puta uživo? Što ako se ne proslavim baš na državnoj maturi i zbog toga izgubim priliku upisati faks koji mi se sviđa? Što ako nam se ponovi ono… potres? Što ako bude trećeg svjetskog rata... nuklearnog rata?

Većina nas gotovo svakodnevno misli razne što ako misli. Pritom smo jako kreativni i, primijetit ćete, uglavnom očekujemo scenarij koji nema happy end. Zašto je tome tako?

Naš je mozak evolucijski uvjetovan razmišljanjem o potencijalnim opasnostima jer mu je jako važno naše preživljavanje.

Taj isti mozak misli da će razmišljajući o mogućim neugodnim situacijama takve situacije možda izbjeći. Problem je u tome što se već misleći neugodne misli mi osjećamo loše. Zabrinuti smo već od same ideje da bi se nešto takvo moglo dogoditi. To je baš poput šetnje s otvorenim kišobranom dok kiše još nema u blizini. Kišobran nam daje osjećaj da smo se zaštitili, ali zbog njega teško možemo osjetiti toplinu sunčanog dana. I nismo jedini s tim problemom!

Jeste li znali da je tijekom prošle godine jedno od deset najpretraživanijih pitanja u Google tražilici u Hrvatskoj bilo – kako prestati misliti? Prestati misliti nije moguće zbog prirode našeg aktivnog uma, ali sasvim je sigurno moguće promijeniti naš odnos prema mislima koje imamo i time ih učiniti manje preplavljujućima i zabrinjavajućima. 

Dvoje znanstvenika provelo je nedavno jedan jako interesantan eksperiment koji bi svima nama što ako misliocima mogao barem malo olakšati svakodnevicu. Okupili su skupinu adolescenata i zamolili ih da tijekom 10 dana bilježe sve svoje neugodne misli o onome što bi im se moglo dogoditi u bliskoj budućnosti. Nakon toga, uputa je bila da 20 dana prate jesu li se neke od tih misli ostvarile. Čak 91,4% neugodnih misli koje je ova skupina adolescenata mislila nije se ostvarilo. Kod 1 od 4 osobe niti jedna se neugodna misao koju su imali o bliskoj budućnosti nije ostvarila. Čini se kako nismo baš uspješni u predviđanju neugodnih događaja koliko vjerujemo da jesmo. Za 62% neugodnih misli sudionici ovog istraživanja imali su unutarnji osjećaj da će se one dogoditi, a za 42% misli ishod koji su očekivali činio im se logičan i racionalno opravdan. Međutim, ostvarilo se svega 8,6% neugodnih misli. Vrlo je vjerojatno da će sada netko od vas (baš poput mene) pomisliti – što ako su moje misle baš u tih 8,6%? Slijedi još jedan ohrabrujući zaključak ovog istraživanja. Sudionici su također bili zamoljeni procijeniti kakvo je iskustvo bilo doživjeti ostvarenje svake misli. Je li situacija kada se neugodna misao ostvarila bila baš takva kakvom su je zamišljali, možda manje loša ili puno bolja nešto što su očekivali? Čak je trećina adolescenata koja je sudjelovala u ovom eksperimentu neugodni događaj koji se ostvario riješila puno bolje nego što se nadala! Vrlo je velika vjerojatnost da se naše neugodne misli o budućnosti neće ostvariti, a čak i ukoliko se ostvare, postoji velika vjerojatnost da ćemo tu situaciju savladati, vjerojatno i puno uspješnije nego što smo to mogli zamisliti. 

Jedan meni drag psihoterapeut, Bertram Müller, jednom je prilikom rekao nešto čega se nastojim prisjetiti kada sam zabrinuta i velika mi je podrška u situacijama kada mislim kako postoji vjerojatnost da će se dogoditi nešto što bi mi moglo biti teško i bolno.

Čak i ako mi se to nešto strašno dogodi, ja vjerujem da ću se snaći. Vjerujem da ću pronaći neko rješenje ili naprosto prihvatiti situaciju i naposljetku biti dobro. 

Vjerovanje u onoga sebe koji će se u nekoj potencijalno teškoj situaciji znati snaći, može značajno umanjiti neugodu i zabrinutost koju možda sada osjećaš. Već čitanje ovog članka svojevrsni je dokaz da ti je to do sada uspijevalo. Unatoč svemu što ti se do sada neugodno dogodilo, ti si se, baš kao i ja, snašao. Neke neugodne situacije prošli smo sami, aktivno tražeći moguća rješenja. U drugima smo potražili podršku i pomoć prijatelja, obitelji, terapeuta ili drugih bliskih ljudi i na taj se način s njima suočavali. Vjerojatno je bilo i onih situacija koje smo naprosto preživjeli, čekali da prođu i nosili se, više ili manje strpljivo, s težinom koju su u nama pokrenule. Moguće je i da dio naših ostvarenih, neugodnih predviđanja upravo traje i neće tako skoro proći. Njih možda upravo sada pokušavamo riješiti ili ih nastojimo prihvatiti takvima kakve jesu, vjerujući da ćemo se i ovaj put snaći, koristeći svoje snage ili traženjem podrške onih koji nas okružuju. 

Literatura

LaFreniere, L.S. & Newman, M.G. (2020). Exposing Worry’s Deceit: Percentage of Untrue Worries in Generalized Anxiety Disorder Treatment. Behavior Therapy, 51 (3), 413-423.