U mom mozgu rasutom idejama, ambicijama, manjkom motivacije i ciljeva katkada se izgubim i moram se podsjetiti što radim intrinzično, a koje su ideje ugmizale preko tuđih očekivanja. Jedna od prvih stvari koje se uvijek sjetim i koju sam baš radio zbog sebe je oblačenje. Još kao mali crtao sam po plastičnim vrećicama nakon čega bih ih navlačio preko sebe, a obožavao sam igračke kojima sam mogao birati outfite. Dok su mnogim sinovima majke bile dizajneri/diktatori načina oblačenja, moja je majka meni više bila partnerica s kojom bi pregovarao koje boje majica pašu na koje hlače… Nekad je to partnerstvo postajalo i konflikt u kojem sam pokušavao gurati granice dok me moja majka pokušala staviti u neku finu brendiranu odjeću. Ni dan danas nisam posustao. Međutim, mjesto i vrijeme u kojem sam živio dosta je ograničilo dječje i kasnije muške odjele dućana u koje sam zalazio, a moja želja za izražavanjem zapravo je tek pomahnitala otkrivanjem online kupovine. Beskonačno veća ponuda, i to bez izlaska iz svoje sobe! Iako je naručivanje odjeće danas dosta često, tada se još sjećam pitanja kao što su Kako si siguran da će ti to doći? i Kak' znaš da će ti pasati?. Od samt hlača do kaputa i šarenih čarapa, polako sam razvijao interesna područja u odjeći. Posebno sam volio čarape s različitim uzorcima i bojama, njih furam od kad znam za sebe, pasalo mi je to što sam mogao napokon nositi lude boje, ali opet da ih pokazuje samo mali dio mog gležnja nepokriven nogavicom ili tenisicom. Ustvari, samo sam se bojao što će svijet reći na sve to. Mislim da puno ljudi počne eksperimentirati s odjećom preko čarapa, a neki, nažalost, tu svoju stranu nikad ne pokažu svijetu dalje od gležnjeva.

Ulazak u srednju školu, u kojoj sam započeo intiman i zastrašujući put pronalaska samog sebe, način kako se predstavljam, postao je, kao i sve s 15 godina, stvarno osjetljiva točka u mojem malom svijetu. Počeo sam shvaćati da odjeća nije samo nešto što nosiš jer ti se to sviđa (što bi jedino i trebala biti!), nego ima i širu implikaciju: kojem društvu pripadaš, što i koga slušaš, generalno kak' briješ. Dosta ljudi nije prihvaćalo moje ponašanje i odijevanje, posebno oni koji su mislili da je ženstveno, i nekako slijedom toga – postalo je problematično što se oblačim drugačije. 

Zadirkivanja, verbalno nasilje, čak i prijetnje dosta bole, posebno dok se još tražiš i neovisno o drugima sumnjaš u sebe. 

Sve to sam nažalost doživio. Retrospektivno je još teže gledati na takve stvari jer shvaćam da je društvo ubijalo ono dijete u meni koje se htjelo igrati u svojoj slobodi. 

Moje ja ulazilo je u interakciju sa svijetom i njegovim konstruktima koji diktiraju kako bi se tko morao ponašati. Jedini je razlog zašto se mali Lovro igrao s plastičnim vrećama zato što jednostavno nisi mogao presvlačiti igračke za dječake, outfite si mogao birati samo barbikama. Kasnije su iste stigme dovele do nasilja koje sam doživio te, nažalost, i dalje ponekad doživljavam u svojem životu. Svoje sam ambicije zatajio neko vrijeme, sve dok nisam skupio samopouzdanja i poticajnu okolinu prijatelja krajem srednje škole koji su mi omogućili da ponovno istražujem sebe. Užasno mi je drago što sam uspio ostvariti preduvjete za slobodu koju imam trenutno, ali za tu istu morao sam imati sreće te izgraditi bubble koji me ograđuje od čestih ljudi u našem društvu. Neovisno o tome, nekad se i dalje bojim tko bi zapravo bio ja, pa isto tako i bilo tko drugi, da nas nitko bezveze ne gura u kutije.

S druge strane, nova okolina dala mi je snagu da prozivam nasilje koje sam ja osjetio te potičem ljude slične sebi.

Zapravo je nevjerojatno koliko brzo ljudi, koji su ti spremni dobaciti pederu na ulici, krenu u isprike i izmotavanja kad im se okreneš i suočiš s njima.

Pisanje o ovakvim stvarima je teško. Ne samo zato što možda dijelim neke intimne i ranjive dijelove sebe, nego zato što se rješenje protiv ovakvih društvenih pritisaka čini prejednostavnim. Jedan samo pustite ljude na miru zvuči užasno plitko kao odgovor na probleme diskriminacije žena, LGBTQ+ pa ujedno i muškaraca koji žele biti bilo što drugo što im društvo nije naredilo, ali fakat je tako. Naravno, ovdje nimalo ne izjednačavam probleme koje sam ja doživio s problemima koje doživljavaju žene te seksualne i rodne manjine. Želim samo istaknuti da ove borbe koje trenutno predvode svi osim straight muškaraca jednako toliko pomažu i njima samima. Muškarci, česti uzročnici ovih problema, trebali bi se boriti za socijalnu pravdu neovisno o tome utječe li direktno na njih ili ne. Bilo kakva apatija postaje neprihvatljiva kad primijetimo da se žene sada, nakon toga što su pospremale i kuhale muškarcima, moraju i boriti za bolji svijet za njih. Tek kad žene budu mogle raditi sa svojim tijelom ono što žele, a queer osobe budu mogle ljubiti koga god žele na svojim klupama na Zrinjevcu, muškarci će moći nositi i više od šarenih čarapa.