Bruna Kazinoti
Onaj osjećaj koji nas preplavi kada izađemo iz zone sigurnosti, kada se upustimo u neka nova iskustva kojih smo se do sada bojali i čije ishode ne možemo kontrolirati. Taj osjećaj nije ugodan, znam. I naša je prirodna reakcija izbjeći ga. No, znate što? Život je pun situacija ispunjenih neizvjesnošću.
Kada sam prvi puta naišla na TED talk Brené Brown Power of Vulnerability, otvorila su mi se mnoga pitanja o tome kako razumijem sebe. I kako razumijem svijet koji me okružuje. Jedno od najvažnijih bio je pogled na ranjivost. Moju ranjivost, ranjivost drugih. Sjećam se da sam tada svoju promjenu u razumijevanju koncepta ranjivosti, gotovo s ushitom, ispričala prijateljici (koja je psihologinja i koja je bila uključena u edukaciju za psihoterapeuta) završavajući svoj monolog s rečenicom Trebam si dopustiti više ranjivosti u životu! Odgovorila mi je, uz veliku emocionalnu uznemirenost, Pobogu, zašto bi htjela biti ranjivija?!
Profesionalno sam se razvijala u području gdje je ranjivost definirana kao nedostatak kapaciteta da se nosimo s izazovima koje odrastanje i život stavlja pred nas. Odnosno, definirana je kao smanjena sposobnost pojedinca ili skupine da predvidi, da se nosi ili oporavi od izazova koji mogu doći iz okruženja u kojem odrastaju/žive (npr. siromaštvo, zanemarujući roditelji) ili biti izazvani prirodnim putem (npr. potres, pandemija). I mnogi od nas upravo tako razumiju tu riječ. Ako potražite sinonime za riječ ranjiv, pojavit će se riječi poput nezaštićen, bespomoćan, nesiguran, slab. Nije ni čudo da me prijateljica pitala zašto si to želim u životu.
Međutim, postoji grupa autora koja koncept ranjivosti stavlja u sasvim drugačiji kontekst. Dok s jedne strane ranjivost znači povećan rizik od neuspjeha, neizvjesnosti i srama, s druge se strane na ranjivost gleda kao važan dio ljudskog iskustva.
Brené Brown čak navodi kako je ranjivost srž svih značajnih ljudskih iskustava. U ovom kontekstu biti ranjiv znači dopustiti si upuštanje u situacije koje su obilježene neizvjesnošću, rizikom i emocionalnom izloženošću.
Sigurno ste barem jednom osjetili onaj preplavljujući osjećaj koji se pojavi kada izađemo iz zone sigurnosti, kada se upustimo u neka nova iskustva. Ona kojih smo se do sada bojali i čije ishode ne možemo kontrolirati. Taj osjećaj nije ugodan, znam. I naša je prirodna reakcija izbjeći ga. No, znate što? Život je pun situacija ispunjenih neizvjesnošću. Ne znamo kako će osoba koja nam se sviđa odgovoriti na naš poziv na piće, ne znamo kako će naš partner reagirati na našu želju da otputujemo na neko neuobičajeno mjesto, ne znamo kako će naši kolege reagirati na naše ideje. Ja ne znam kako ćete vi doživjeti ovaj tekst. Sve ove situacije sadrže u sebi i neizvjesnost, i rizik, i emocionalnu izloženost. Možemo ih sve izbjeći, naravno. Samo, izbjegavajući ih, izbjegavamo sebe. I život.
Prihvaćajući svoju ranjivost:
Čini mi se da nam je svima cilj živjeti naše živote u skladu sa svim onime što jesmo. Autentično i ispunjeno. No, u isto vrijeme nismo baš često spremni suočiti se s ne baš ugodnim osjećajima koji prate našu ranjivost. Ne možemo živjeti autentično i ispunjeno bez hrabrosti. Hrabrosti da se suočimo s neizvjesnošću, rizikom i emocionalnom izloženošću. Da se suočimo sa životom. U njegovoj ljepoti. I brutalnosti.
Moja prijateljica s početka priče nekoliko je minuta nakon rečenice Pobogu, zašto bi htjela biti ranjivija?!, izgovorila i rečenicu Voljela bih znati više o tome.
.jpg)