Prošlo je skoro 20 godina otkad sam maturirao i upisao fakultet. Činilo mi se da sam upisom željenog studija ostvario sve svoje želje. Proces odlučivanja za mene bio je dugačak i kompliciran. Osnovna je moja karakteristika tada i sada da me puno toga zanima, moja se odluka što studirati mijenjala iz dana u dan. Prijatelji su me znali zezati i pitati što ovaj tjedan planiram upisati. Kretali su se moji interesi od inženjerske kemije do etnologije i lingvistike. Na kraju sam se odlučio i upisao psihologiju. Iz današnje perspektive čini mi se da je to bio dobar odabir. Što ne znači da povremeno ne pomislim kako bi bilo da sam završio kemiju. Kako bi izgledao moj život danas? Točnije je reći da sam u svom životu napravio da psihologija bude dobar odabir. Danas sam nešto mudriji i umišljam si da znam nešto o procesu odlučivanja i razvoju karijere. Moj je proces izbora bio prilično intuitivan i vodio sam se mišlju da  posao koji radimo zauzima značajan dio života. Sjećam se da sam tada računao kako radimo minimalno osam sati dnevno, dakle 40 sati tjedno pa tako barem 40 godina. Previše sati i jako puno uloženog dijela života u nešto. Želio sam raditi nešto što ću raditi s voljom i što će mi imati smisla. Neki moji prijatelji imali su drugačije razmišljanje. Planirali su upisati fakultet koji će im jamčiti dobro plaćeni posao i omogućiti dovoljno stabilan život u kojem će se moći baviti svojim hobijima. Nakon 20 godina, mogu reći da su sva razmišljanja podjednako točna. Gledajući danas te iste prijatelje, ne mogu reći da su nesretni zbog svojih izbora, a ja s druge strane ne žalim, ali ne bih se ni mijenjao s njima.

Ključno je da je svatko od nas skrojio život prema vlastitoj mjeri. To je cilj. Biraj ono što ti najbolje pristaje u datom trenutku. Ne zaboravi da se stalno mijenjamo, a mijenja se i svijet - ne znači da će ti nešto što ti danas pristaje, odgovarati i za 20 godina. 

U svakom slučaju, izbor zanimanja i razvoj karijere kompleksan je proces. Okruženje u kojem živiš snažno utječe na tvoje izbore. Mladi su obično skloni ispunjavanju roditeljskih očekivanja kada je u pitanju izbor škole i budućeg zanimanja. Intenzivno formirajući identitet sasvim sigurno može rezultirati neodlučnošću pri izboru karijere. U radu s ljudima primijetio sam kako mladi koji su potpuno ovisni ili rigidno povezani s obitelji mogu biti u konfliktu između vlastitog izbora karijere i karijere koju bi za njih željela njihova obitelj. Rezultat je dovođenje u stanje u kojem je izbor karijere još više problematičan. Mladi ljudi koji razviju zdravu obiteljsku neovisnost, tijekom adolescencije i mlađe odrasle dobi, mogu se s više samopouzdanja upustiti u traženje karijere i eksperimentiranje koje je potrebno kako bi se istražile sve opcije.

Mi nemamo život pod kontrolom. Život nanese što nanese i na nama je da se adaptiramo.

Dakle, dobro je da kroz odrastanje radimo na fleksibilnosti i steknemo što više alata koji će nam pomoći da se što bolje nosimo s onime što život donosi. Imati plan i postaviti neke ciljeve zaista je važno. To nam daje smjer kretanja. Nemojmo ih samo uklesati u kamen. Rigidnost je neprijateljica mentalnog zdravlja, onemogućava nam da život sagledamo iz različitih perspektiva. I pandemija nam se može činiti kao nepremostiva prepreka, ali život neupitno ide dalje. Pogledajmo malo pobliže i vidjet ćemo da su neki pojedinci u pandemijskom kaosu prepoznali priliku. Ne znači ni da smo slabi ako nismo. Kako bi došlo do prepoznavanja, važno je vjerovati u vlastite sposobnosti i znati da će već nekako biti. Možda ne nužno na način kako smo planirali, ali možemo se iznenaditi kad nas potpuno različiti putovi dovedu do istoga cilja. Kako bi navedeni proces izdržali, potreban je  kapacitet za nošenje s frustracijom. Kako izdržati da nisi na mjestu na kojem želiš biti, odnosno da nemaš ono što želiš? Jedni način da se riješiš frustracije je da uložiš energiju i ideš u akciju koja će rezultirati ili time da shvatiš što želiš ili da odustaneš od postavljenog cilja i odrediš novi. 

Hoću li moći naći posao? Hoće li mi  posao dosaditi? Hoću li željeti raditi to što završim? Nemamo čarobnu kuglu i ne znamo što donosi budućnost. Prirodno je da nas to čini anksioznima. Današnje je vrijeme drugačije od vremena u kojem su odrastali naši roditelji.

Izbor škole ili fakulteta ne obvezuje nas da se time bavimo cijeli život ili uopće. Često vjerovanje da ćeš to što studiraš morati raditi ostatak života blokira donošenje odluke o izboru studija.

‍Dovoljno je samo osvrnuti se malo oko sebe i vidjeti da mnogi ljudi rade potpuno drugačije poslove od onih za koje su se školovali. Danas se sve jako brzo mijenja i obrazovni sustav teško prati brzinu promjena i potreba koje tržište ima. Kako se stalno mijenjamo, tako se i naši interesi stalno mijenjaju.

Potpuno je prirodno da tijekom studija shvatiš da to možda uopće nije za tebe i da to ne želiš raditi. Dobra je vijest da i ne moraš.

Idući je korak osvijestiti  što je to što zaista želiš raditi, što može biti malo duži proces. Teško je dobiti odgovor na to pitanje samo kroz razmišljanje. Potrebno je tu misao i iskustveno provjeriti, raditi i vidjeti odgovara li ti nešto ili ne. Često se dogodi da nam posao koji radimo dosadi, ali na nama je da se usudimo birati nešto novo. Istraživanja kažu da suvremeni čovjek tijekom svoga radnoga vijeka promijeni četiri karijere. Poznajem inženjera građevine koji je postao vrhunski kuhar, profesoricu hrvatskoga jezika koja se pronašla u frizerskom zanatu, psihologa koji je shvatio da je programiranje ipak u ovome trenutku za njega bolji posao.

U svakom slučaju, svijest o tome da mi možemo birati i mijenjati većinu toga u svome životu pomaže da živimo ispunjen život.

‍Hoću li moći živjeti od odabranog posla ili neću?  Trebam li upisati faks koji će mi omogućiti visoku plaću? Da upišem nešto što me zanima i što ću voljeti raditi? Nema točnoga odgovora. Znam jedino da se ništa samo od sebe neće dogoditi i da nema učenja bez pokušaja i pogrešaka. Usudi se pogriješiti, bliže ćeš biti onome što želiš biti.