U razdoblju adolescencije nisam mogla podnijeti neki intimniji razgovor s roditeljima, a da se ne rasplačem. Svaki bih si put obećala - neću više plakati pred njima! Pokušavala sam pronaći riječi, pripremala se za razgovor ranije, vježbala argumente, obećavala si da ću ostati smirena.
Uglavnom sam pokušavala s tatom pregovarati o izlascima. Započinjalo je s nagovorima da mi uopće dozvoli da izlazim…no ubrzo se sve pretvaralo u priču o našem odnosu. Jaz među nama. Mama tampon zona koja sve to moderira.
Njegova neumoljiva strogost, hijerarhija, poredak.
Ispod toga ogromna ljubav koju je nekad gotovo tajio od mene.
I strašan strah da mi se nešto ne dogodi.
Moja dramatičnost.
Upornost da ga dozovem.
Želja da se razumijemo, baš nas dvoje.
Potreba da bude na mojoj strani.
Za kuhinjskim bih se stolom smanjivala i gotovo prestajala postojati.
Tata bi vikao, a ja bih plakala.
Misli li da sam dobra? Voli li me? Je li mu uopće stalo?

Od puno bi mi suza kapci kroz noć toliko nabubrili da bih se budila s gotovo slijepljenim očima. Prije škole pokušavala bih stavljati maske, krastavce, kamilicu i razna druga sranja na oči. Nije pomagalo. Neuspjela noćna rasprava nije bila dovoljna, drugog je dana svaki znatiželjnik u školi mogao vidjeti da sam plakala.
Odnos s tatom u tim godinama, ishodište raznih tuga i nesigurnosti.

***

Tugu je u tinejdžerskim godinama teško podnijeti i rijetko sam vidjela mlade koji se s tugom okej nose. Češće vidimo ljutnju, bijes, prekomjerno pijenje, korištenje marihuane, razna rizična ponašanja. To nekako znači da se tuga dugo taložila i da se njome nisu bavili ni tinejdžer niti pak odrasli u njegovoj okolini. Nije ni čudo. Društvo današnjice bježi od tuge i loših raspoloženja kao od nekih smrtnih bolesti. Svi smo preplavljeni porukama o uspjehu i pozitivi, a sreća se ganja kao sveti gral. 

Važni odrasli od ranih nam dana govore općepoznatu nemoj biti tužan ili vrlo sličnu, nemoj plakati. Smiri se, također omiljena, pa i ako pokazujemo osjećaje, upozorava nas se da progutamo, skratimo, budemo manje osjetljivi. Nerijetko se događa da nas zbog plakanja posramljuju ili nam prijete. Sjetim se često bakine izreke nakon što bih pala – ako ćeš sad plakati, još ćeš dobiti koju – i zato jer si pala i zato jer plačeš.

Ako zbog takvih i sličnih poruka okoline nesvjesno usvojimo da trebamo utišati svoje emocije, jer je odraslo ne dramiti i jer je plakanje izraz slabosti…, time utišavamo svoj cijeli emocionalni registar.

Ne možemo samo selektivno potisnuti tugu. Tada potiskujemo sve! I zato možemo osjetiti da u životu nemamo puninu…ni u sreći, ni ponosu, ni ljubavi.

Bazično, jednom dijelu odraslih tuga njihove djece teško pada, i kao da nemaju kapaciteta podnijeti da ih boli. Tako zarana naučimo da je tuga nešto što se ne može podnijeti, da nam je tuga previše, da nas može slomiti. To se učenje prije svega događa u interakciji s okolinom i točnije bi bilo reći: mama/tata ne može podnijeti tvoju tugu, tati/mami je tvoja tuga previše… i kada mi, u drami odrastanja, dolazimo k njima, zbunjeni, s krajnostima koje smo taj dan spojili, s klupkom emocija koji pokušavamo odmotati: ti susreti s njima otkrivaju nam njihove mane i polako ih otkrivamo kao ljude od krvi i mesa.
Prava je istina da naši roditelji nisu baš na čisto sa svojom tugom. Poznaju stres, ganjaju egzistenciju, puno brinu. Spašavaju brakove, kuhaju ručkove, odvoze pomladak na aktivnosti, osiguravaju krov nad glavom. Veliki su… tako misle da se to radi. I bez zezancije, jako je naporno i teško biti odrastao i odgovoran. Malo roditelja zastane, osjeti pritisak u prsima, rupu u trbuhu, i pusti tom djetetu u sebi da tuguje što je stisnuto. Taj svoj najranjiviji dio rijetko otkrivaju i štite se; pokrivaju se ljutnjom, strogošću, zabranama, ulogama. 

Zaista pomaže razumjeti cijeli taj proces. Zato i sebe i vas hrabrim da istražujemo i dozivamo tugu.
To definitivno pripada tinejdžerstvu – istražiti klackalicu euforije i tugovanja, lošeg raspoloženja, traganja, zbunjenosti, srama i nemuštosti. A odraslima pripada da tugu dočekaju s mirom, spremno podnesu i nekom alkemijom primire.
Trebaju nam odrasli koji nas u tuzi mogu samo držati, grliti, reći da razumiju. Odrasli koji mogu reći da je tuga normalna. Odrasli koji mogu reći Isplači se, tu sam. Odrasli koji mogu sebi dozvoliti ranjivost. Odrasli koji imaju kapaciteta priznati da su tužni. Odrasli koji su odgovorni prema svojoj tuzi, pa se tapšu, tješe se, pa brinu za sebe, traže pomoć, pričaju s prijateljima.

Za bivanje tužnim i mirnim s tugom prijeko nam je potrebna podrška Drugoga. Ponekad ćete se osjećati usrano, no trebate znati da je to normalno i očekivano… svi se nekad tako osjećamo. Drugačije ne može… i svima nam je slično, ma što god pričali ili stavljali na Instagram. Tuga je sastavni dio života. Javlja nam se kao reakcija na gubitak, neko nedostajanje, neka nemogućnost. Tjera nas da se povučemo, zavirimo u sebe i ponovno posložimo. Zdravo ju je osjetiti i priznati je… jer je prije svega poziv da se malo njegujemo i usporimo. Svatko se s tugom drugačije nosi i nema samo jednog jedinog i pravog načina. Pravi je način ono što baš vama omogućava suočavanje. Naučiti kako biti tužan može biti recept za sreću. Dugotrajno potiskivanje tuge može voditi u razvoj depresije ili anksioznih smetnji, izazvati ekscesivno pijenje ili korištenje sredstava ovisnosti ili čak imati negativne posljedice za naše tjelesno zdravlje. Znam da se ponekad jako teško suočiti sa sobom. I meni nije uvijek lako…ponekad mi se plače na javnim izlaganjima, a ponekad zapadam u stanja kada ne mogu ispustiti ni suzu i obuzima me tupilo.

Pokušajte nešto kreativno – pisanje, crtanje ili ples… kroz neverbalne stvari izađe i ono što si još nismo priznali.

Pogledajte tužan film, puštajte tužnu glazbu. 

Ako možete, plačite.  Pod tušem ili nekome na ramenu.

Pišite što vas rastužuje. 

Sklupčajte se ispod dekice.

Odspavajte popodne.

Razmislite možete li se nekako pomaziti.

I važno! Ako tuga nije vezana uz neki veliki gubitak, bolest ili smrt, uglavnom nam mali rituali mogu pomoći da je dočekamo i ispratimo kao kraljicu. Nije opasna za nas i samo rastemo ako je sebi dozvolimo.